albanske Prokletije tj. nacionalni parkovi Thethi i ValbonaBilo je to još davno, kad je naš Helgić došao na kavu, onako malo nabrijan sa 301 idejom. Je li netko bio u Prokletijama, hoćemo li tamo, hajdemo tamo? Naravno rafalno smo ga napali. Tamo se ne ide, ceste su loše, ljudi nepristupačni i opasni, surov je to kraj... I na Tari, evo Tomija opet sa idejom: Prokletije.
Ovaj put prihvaća se ideja odmah. Zovemo dobrog prijatelja Daria Saletnika, inače off road vozača koji je par puta obišao Albaniju. Kaže nam Dario: samo vozite i uživajte! Još nam je poslao detaljne karte sjeverne Albanije i još nešto materijala. On je bio jedan od glavnih okidača da se počne sa pripremama i puno mu hvala na tome. Naravno i Helgi što sve ove godine nije prestao spominjati Prokletije. Iris je uzela stvar u svoje ruke i sve nam to lijepo izorganizirala. Sreća da je tako bilo, jer tko zna gdje bi mi sad bili. Što je snaga bez kontrole?
Prvotni plan je bio da idemo četiri para. Prijatelji iz Karlovca i Zagreba, Tomi i Robe i nas dvoje. Karlovčani i Zagrepčani opravdano otpadaju, a Ana i Dado ulijeću ako uspiju dobit što slobodno. Par dana prije puta zove Tomi da je kepo Buell. Ma možeš mislit, mene ste našli zezat. Kad ono stvarno, puknuo je pogonski remen i novi ne može stići do petka. Tomi posuđuje GS u Konka, pravi punomoć i spremni smo. Sva sreća da je tako ispalo. Jovice uspijevaju dobit dva dana i doma spremni čekaju izvještaj o stanju na cestama. Glavni i jedini naputak Helgi je bio: spavati više od jednog sata!
U petak 22.06. u 06.00 sati krećemo s Brgata. Ruta je preko Trebinja, Nikšića, Podgorice na Tuzi, pa na Hani Hotit ulazimo u Albaniju. Idemo do Koplika jer nas tamo čeka mladić čiju smo vozačku dozvolu našli kad smo bili na putu kroz šest država. Tu se odmaramo, vraćamo dozvolu i pokret za Thethi. Napokon Prokletije! To je to, onaj osjećaj kad je srce veliko kao kuća, a svaka dlaka kao antena. Ludilo osjećaj! Dva GS lijepo predu uskim i zavojitim cesticama.
Selo prije Thethija je Boga i tu planiramo nešto pojest i do tu je asfalt. Iris kaže da je onda lagani makadam. Stižemo u Bogu, jedemo u fast foodu, a moje srce ne može odolit i odlazim u izvidnicu. Prizor je to koji neću lako zaboravit. Peti element. Nakon 200 – 300 metara zaključujem da mi to ne možemo odradit, ne zbog mene, ne zbog Helge, već zbog nas. Hebeno!!! Vraćam se u fast food i priopčavam im lošu vijest, a oni se valjaju od smijeha i opet sam ja "sralo". Ne vjeruju! Popili smo po rakiju za sretan put i krenuli. Moj lubeničar je bio i u gorim prilikama, ali s Iris, plus kuferi, plus svašta još (tona alata, ipak je to naš BMW) malo je previše. Odrađivali smo mi te prašnjave kilometre prilično dobro praveći kratke pauze. Nakon 8 km, shvativši da nemamo signala, razum je prevladao i odlučujemo se vratiti nazad. Lakše je to reći nego napraviti, ali curke su nam pomogle i malo pješačile. Kad smo ugledali onaj naš fast food našoj sreći nije bilo kraja. Za tih 8 km gori i 8 doli trebalo nam je oko 3 sata. Sad možete znat o čemu pričam. Benduro je bio soft. Moramo se malo i pohvalit. Nitko nije izašao u Thethi sa ženama i kuferima, a mi smo ipak odvozili 8 km.
Idemo za Razem, vjerujte nimalo pokisli, jer i ovo je čudo. Razem je 30-tak km udaljeno mjesto u kojem ima dobar hotel, malo tužni jer nismo motorima stigli u Thethi ali sretni jer nam
Ana i Dado stižu ujutro u Razem. Kad smo stigli, još nas adrenalin lupa, krčimo rakiju za rakijom i lagano se oduzimamo. Zafrkancija vrhunska! Iriskina i moja uzrečica je da cilj imamo, ali do njega se ne mora doći pod svaku cijenu. Ali ovaj put je drugačije, mi moramo u Thethi. Moram vidjeti cijeli taj put!!! Dok smo se lagano bučkali u bazenu pada dogovor da uzmemo taxi i ujutro pravac Thethi.
Tema: ZA SVE JE "KRIV" HELGA (Posjeta: 10655 vremena)