Vespa World Days - Pontedera 2024.

[nikolab]

Jedan put godišnje održavaju se Svjetski dani vespi ili Vespa world days. Na taj susret dolaze vespaši sa svojim metalnim ljubimicama iz cijelog svijeta i to je ujedno i najveće okupljanje vespi i vespaša na koje je moguće poći.

Prvotni plan je bio da se VWD 2024. godine održi u Kanadi, ali odluka je promijenjena i čelni ljudi Vespa saveza su odlučili da će VWD 2024. biti u Italiji u gradiću Pontedera u Toskani gdje je vespa i nastala.

Naime iza drugog svjetskog rata Enrico Piaggio je u svojoj razrušenoj tvornici aviona u Pontederi zajedno sa inženjerima stvorio vespu koja je prvotno bila zamišljena kao jeftino prijevozno sredstvo u poslijeratnoj razrušenoj Italiji, ali vremenom je postala kultni motor i simbol mediteranskog načina življenja i razmišljanja.

Danas u skoro svakoj zemlji na svijetu postoje Vespa klubovi čiji se članovi jedan put godišnje okupljaju na Svjetskim danima vespi i prevaljuju na vespama nebrojeno kilometara samo da bi se družili i uživali zajedno sa svojim prijateljima.
Iako smo supruga i ja 2023. g. išli na Hrvatski vespa susret koji je bio u Splitu na kojem se okupilo 500-injak vespi iz cijele Hrvatske i na kojem je bilo sve super, plan da idemo po Italiji na vespi od 50 kubika iz 2006. g. i na drugoj 34 godine staroj oldtimerici od 150 kubika je bio dosta upitan. 

Nakon što su početkom 2024.  organizatori objavili da će se VWD- 2024. održati u Italiji u kolijevki vespe gradiću Pontederi nije bilo puno vremena za razmišljanje jer 9000 karata za sam događaj su se počele  rasprodavati diljem svijeta po neviđenoj brzini.
Odlučili smo, idemo u Italiju sa dvije vespe.  Ovo je događaj na koji se ide jedan put u životu, naravno nije  ti svejedno i razmišljaš jeli to baš najpametnija odluka, dali nam to sve treba, jeli rizik prevelik ali nekad je potrebno malo avanturističkog duha da se maknemo od svoje svakodnevice.

Sa nama se prijavljuju i prijatelji iz Vespa kluba Dubrovnik i svi sa nestrpljenjem iščekujemo 15.4.2024. i pokret put Italije. Ljepote i čari Toskane i Umbrije  privukle su veliki broj naših supruga da se prijave na ovo putovanje i da idu sa nama, la vitta e bella.

Prvi VWD je održan u Parizu 1954. godine, a u Pontederi 2024. je 70. po redu, također tvornica Piaggio je slavila svoj 140 rođendan tako da je ovo bila jedinstvena prilika za sve ljubitelje vespi da pođu na ovo veliko druženje u Italiju.
Na VWD 2024. u Pontederi su su se prijavili tisuće klubova iz 85 zemlja svijeta, tako da je 9000 karata rasprodano u rekordnom vremenu te je ostalo još 4000 prijavljenih koji nisu uspjeli na vrijeme kupiti kartu. U Italiji su došli vespaši iz Pakistana, Saudijske Arabije, Vijetnama, Filipina, Meksika, Sad-a, Australije, Kanade, Hong konga, Maroka, Kolumbije  itd.... i naravno iz većine europskih zemalja.
Odmah po prijavi smo rezervirali kuću za odmor za više ljudi iz kluba u Pontederi jer smo znali da će kasnije biti jako teško po pristojnoj cijeni naći smještaj.

Plan puta je bio da idemo u Split i hvatamo trajekt za Ankonu i onda nam ostaje nekih 350 km do Pontedere. Inače za Ankonu vozi trajekt Jadrolinije Marko Polo ali mjesec dana prije puta došla je vijest od Jadrolinije da brod neće voziti jer je na remontu i nije postojao plan vožnje za četvrti mjesec.

Malo nas je uhvatila panika jer smo mi rezervirali smještaj i planirali put po prošlogodišnjem planu plovidbe Jadrolinije, a sada smo u velikoj neizvjesnosti što će se dogodit sa trajektom, a putovanje preko Rijeke okolo nam je bilo predaleko.
Na našu sreću Jadrolinija je iznajmila zamjenski talijanski brod puno bolji i veći te oni koji nisu bili kupili karte za kabinu sada su ih dobili besplatno.  Karte za brod su bile potvrđene i sad su samo preostale pripreme motora i kufera za put.

Kako se datum polaska pomalo približavao bilo je potrebno vidjeti što sve nositi za put od osam dana na motoru po Italiji.
Vikica i prijatelj Domagoj su lijepili naljepnice kluba po vespama, ukrašavali ih, pravili stalke za zastavice i trube, mene je više brinulo kakvo će bili vrijeme i hoće li nas vespe slušati na ovom dugom putu.

Deset dana prije puta vrijeme je bilo predivno sunčano i vruće, prognoza je pokazivala da će tako isto vrijeme biti i u Italiji ali to baš i nije bilo tako.
Dva su dana do do polaska i neočekivano stiže upozorenja svih meteoroloških stanica da dolazi nagla promjena vremena i da sa sjevera dolazi hladna fronta sa kišom i snijegom u gorju. Odustajanje od puta nije bila opcija nego provjeravamo svoja kišna odjela i nastavljamo pakirati stvari za polazak koji se bližio.

Ja sam uzeo nešto osnovnog alata ako nam bude zatrebalo za popravljanje putem, rezervne svjećice, sajle, električno paljenje, sprejeve za gume, dvije boce dvotaktola i sl.

Dogovor je bio da krećemo 16.4.2024. u utorak put Splita u dvije skupine, prva ekipa je bila Lina i Alen sa PX 200, Franka i Dubo sa PX 200, Vikica sa LX 50 i ja sa kitiranom NV 150.
Druga ekipa Dado sa PX 200, Domagoj GTS 300, Teo GTS 300, Maki GTS 300 i Tomo GT 200.  Ostatak ekipe je krenuo put Splita u četvrtak, Fiki je vozio svoju PX 200, a  Ana i Dado J., Milana i Nikša vespe su vozili u prikolici.
Prije svega moram pohvaliti  Linu, Franku, Alena i Duba jer nije niti malo jednostavno ni sigurno putovati na staroj vespi udvoje sa svim kuferima i stvarima, svaka čast vozačima i suvozačicama.

Malo smo sumnjali kako će Vikica sa svojom 50 kubika vespom pratiti ostale na ovom putovanju ali Vikica i vespa su se pokazali kao pravi borci i odradili su ovo putovanje na punom gasu besprijekorno, zahvaljujemo se i članovima kluba koji su išli u korak sa nama kao ekipa, prateći naš tempo i nisu puštali da negdje ostanemo sami iako su mogli voziti dosta brže.

Noć prije puta od uzbuđenja smo slabo spavali,  do kasno smo preslagivali stvari i gledali jesmo li sve uzeli za put.

[nikolab]

Ujutro palimo motore i krećemo prema mostu Franja Tuđmana gdje nas čekaju predsjednik kluba Željko,  Dubo, Franka, Taha i Lina sa ful opremljenim vespama. Puhao je jak šilok i prognoza je bila da neće biti kiše prema Splitu do popodne. Željko nažalost zbog obveza nije mogao ići sa nama.

Krećemo prema Stonu, ali smo Vikica i ja odlučili prijeći preko Neuma umjesto preko Pelješkog mosta jer je vjetar bio stvarno jak i nije nimalo ugodno kad ti  vjetar zanosi vespu preko mosta. U Neumu poslovično u pekari kupujemo kiflice da imamo za marendu uz kafu.







Pri izlasku sa mosta nalazimo se sa ekipom i lagano nastavljamo prema Opuzenu, gdje stajemo na kafu.
Vespe dobro slušaju i svi su zadovoljni sa dosadašnjim putem.
Nastavljamo magistralom prema Podgori i Makarskoj, u Podgori se ove godine u devetom mjesecu održava Cro Vespa 2024. i baš komentiramo kako bi bilo dobro poći ali prvo da obiđemo Pontederu i Italiju










U Makarskoj stajemo na kafu i uskoro nakon 230 km u popodnevnim satima stižemo u Split.

Trajet Mobi Zaza kreće prema Ankoni u 19:00 sati tako da imamo vremena da malo prošećemo po rivi i popijemo piće u Splitu. U međuvremenu u Split je stigla i druga ekipa iz kluba te se svi zajedno nalazimo ispred trajekta sat vremena prije polaska. Vrijeme se naglo mijenja te čujemo da je u Makarsku pogodilo jako nevrijeme ali mi uspijevamo izbjeći oluju i ukrcavamo se u trajekt.

Vespe penjemo po strmoj uskoj rampi u garažu koja se nalazi na katu što je bilo dosta zastrašujuće i klaustrofobično. Skidamo svu opremu i torbe i uz pomoć talijanskog mornara motore dobro vezivamo konopom da se ne bi prevrnuli putem jer će biti dosta valovito tijekom noći na otvorenom moru.




















Okupljamo se u brodskom salonu gdje se uz pivicu i gin tonik družimo i prepričavamo dosadašnje putovanje i pravimo plan za sutra, a plan je bio da iz Ankone vozimo lokalnim sporednim cestama prema Arezzu i nastavljamo prema Sienni gdje smo rezervirali smještaj, dionica je duga oko 250 km.

[nikolab]

Srijeda je i oko 5 i 30 ujutro čujem jako lupanje na vrata kabine i uzvik „buđenje!“,  to djelatnica Jadrolinije budi usnule putnike.  Italija je blizu, brzo se pakiramo, oblačimo i krećemo prema salonu gdje uz kafu gledamo kako se polako približavamo Ankoni. Svi smo jako uzbuđeni jer avantura po Italiji uskoro kreće.












Sedlamo motore i opet niz strmu usku rampu se spuštamo na rivu u Ankoni gdje se slikavamo i kucamo u telefone plan rute prema Arezzu.

Krećemo hrabro ali uz svu pomoć moderne tehnike i satelita na prvom kružnom toku se uz dosta vrtnje u istom ipak uspijevamo pogubiti. Neki članovi su pošli svojim putem u nepoznatom pravcu, a mi ostali smo uskladili google karte i krenuli uz more prema Arezzu i Sienni.

Dan je bio sunčan i nije trebalo biti kiše do popodneva.  Nakon nekih dvadesetak kilometara vožnje uz more skrećemo lijevo i spajamo je na staru lokalnu cestu.

Put vodi preko preko brojnih brda i gora prema prekrasnom gradiću Citta di Castello, penjemo se i spuštamo po zavojitoj cesti, kočnice se pregrijavaju ali uživamo u vožnji i prirodi.

Vrijeme se pomalo kvari i počinje lagana kišica, a kako smo se popeli dosta visoko u brda postaje dosta hladno, navlačimo na sebe dodatne majice i uskoro promrzli stajemo u jednom restoranu usput, sreća da sam nosio plosku sa dobrom šljivom tako da smo se brzo ugrijali.

Nakon kafe i kolača nastavljamo dalje i ubrzo nailazimo na neku staru benzinsku pumpu, inače sve pumpe na kojima smo lijevali gorivo su bile samoposluživajuće. Trebate prvo ubaciti eure i onda odabrati koju pumpu ćete koristiti, kusura nema, sve u svemu dosta komplicirano kada putujete u grupi od više motora.






Priroda je prekrasna i svako malo nailazimo na uređena imanja sa starim vilama ispred kojih su drvoredi čempresa, naravno ispred jednog stajemo uz obavezno slikavanje. 












Prolazimo kraj Citta di Castella i nastavljamo prema Arezzu, vrijeme se naglo mijenja i velike kapi kiše su počele lupat po kacigi, sreća restoran u koji smo planirali stati je bio blizu tako da smo polu mokri stigli i sakrili se u toplome.

Hrana je u Italiji odlična, naručujemo razne paste, meso, salate, sve je bilo perfektno.

Uskoro na vrata restorana u kišnim odjelima potpuno mokri ulazi i ostatak ekipe iz kluba koja se u Ankoni odvojila od nas, tako da je nam je bilo drago da smo se svi skupili i podružili prije nastavka puta.

Mi smo rezervirali smještaj u Sieni ali prije plan je bio da prvo obiđemo Arezzo, druga ekipa je nastavila voziti direktno u Pontederu gdje se i održava susret VWD 2024. 






Kiša polako prestaje i uskoro dolazimo u centar Arezza gdje parkiramo motore i pravimo jednu điratu po starom dijelu grada koji je stvarno lijep za vidjet, pijemo kafu i gledamo vremensku prognozu jer se imamo voziti još oko 75 km do Sienne.








Vozimo se opet lokalnim manje poznatim cestama i prolazimo kroz razna sela, oko nas su nepregledana polja mladog boba i vinove loze, izašlo je i sunce i divan je dan za vožnju.

Na ulazu u grad stajemo da ukucamo kordinate hotela koje smo prije rezervirali, a gps nas je za nekih 5 kilometara do centra grada proveo daljom rutom preko svih okolnih sela i zaseoka. Išli smo preko makadama kraj nekih starovjekovnih dvoraca, penjali se na razne brežuljke ali ti pejzaži su bili nešto najljepše što smo vidjeli do sada na putovanju. To je i prednost putovanja motorom, jer sa autom ne bi nikad zalutao na takve zabačene ceste i manja mjesta koja se itekako isplate za vidjeti.

Sienna je srednjovjekovni grad pod zaštitom unesco-a koji se svakako isplati posjetiti ako ste u prilici. Nalazi se  na brdu i postoji više ulaza u grad ali za aute nije dopušten ulaz nego samo lokalnom stanovništvu, sreća za motore je dopušten ulaz.

Mi smo morali ući kroz vrata San Marco jer su nas na to izričito upozorili u hotelu jer inače nas policija ne bi pustila da uđemo u Siennu, vjerojatno zbog gužvi i velikog broja turista, sve podsjeća na Dubrovnik.

U kasnim popodnevnim satima umorni došli do našeg hotela koji je ustvari prenamijenjeni srednjovjekovni samostan iz 14. stoljeća u samom centru Sienne. Motore parkiramo u garaži i nakon laganog odmora i tuširanja nalazimo se sa ostatkom ekipe na predivnom trgu u obliku školjke Piazza del Campo. Sienna je stvarno predivna i definitivno je najljepše mjesto koje smo posjetili na ovom putovanju.

Nakon pića na trgu pošli smo na večeru u obližnji restoran gdje smo uz chianti uživali u talijanskim specijalitetima.

[nikolab]

Četvrtak je ujutro i vrijeme je za polazak prema našem odredištu Pontederi. Svanuo je lijep sunčan dan ali bilo je jako hladno ujutro oko 7 stupnjeva tako da sam morao u apoteci kupiti neke tanke pamučne rukavice da ih navučem ispod mojih jer nismo očekivali da će biti ovako hladno u ovo doba godine.

Čujemo se sa prijateljima koji su u drugom hotelu u centru i plan je bio da dođemo do njih i da skupa krenemo put Pontedere.

Vezivamo torbe na vespe i krećemo prema njima ali iako su udaljeni od nas nekih 800-900 metara nismo ih uspjeli ni uz sve google karte naći jer kroz taj labirint ulica prepunih turista je to bilo nemoguće.

Sa vespama smo prošli preko svih pješačkih zona i trgova iši i kontra smjerovima ali ništa, to je  kao da po Svetoj Mariji i Karmenu između turista tražite nekoga motorom. Nakon nekog vremena odustajemo i dogovaramo se da svatko krene solo prema Pontederi pa da ćemo se naći usput.

Sreća je da u današnje doba imamo besplatne pozive i internet vezu u EU pa je komunikacija sa ostalim članovima laka, ne znam kako bi bilo da nemamo sve te tehničke blagodati.

Do Pontedere je oko 100 kilometara, vozimo se kroz toskanske vinograde chianti-ja. Dan je sunčan i idealni su uvjeti za vožnju. Nakon nekih 20-ak km stajemo na pumpu naliti gorivo i tamo srećemo ostatak ekipe Linu, Franku, Tahu i Duba, opet smo skupa i nastavljamo lagano dalje.












Kako se bližimo Pontederi počinje lagana kiša, u susret nam dolaze stotine vespa, svi trube i pozdravljaju nas, napokon smo stigli na odredište i VWD 2024.

Grad je prepun vespi iz svih krajeva svijeta, mi tražimo središnju lokaciju susreta koja je ustvari jedan ogroman parking sa puno šatora gdje se moramo prijaviti i registrirati za susret.

Policija i redari reguliraju promet jer je gužva na ulaz u vespa kamp ogromna, a uz sve to kiša lagano pojačava. Znamo da je bolje se odmah se prijaviti na susret jer će idućih sati i dana gužva biti još veća, parkiramo vespe i čekamo u redu na prijavu gdje dobivamo paket dobrodošlice i narukvice s kodom kako bi mogli nesmetano ulazit i izlazit iz kampa. 
















Smještaj smo rezervirali 10 kilometara od mjesta, te nakon upoznavanja kampa odlazimo se malo odmorit i presvući u apartman, vraćamo se navečer opet u kamp gdje se zabavljamo uz talijanske bendove i dj-e. Odjedanput počinje padati jaka kiša nošena olujnim vjetrom sa sjevera, jako je zahladilo.

Dolaze snimke kako su vespaši koji dolaze iz Austrije i Njemačke zapeli u snijegu u toku dana na brdskim prijevojima na sjeveru Italije.

Šatori se ljujaju pod naletima vjetra i kiše, ali zabava ne posustaje, uskoro kreće ples tzv. „vlakić“ u koji se uključuju vespaši pristigli iz svih krajeva svijeta.

Nakon zabave palimo vespe i po kiši i mraku dolazimo smrznuti do apartmana na zasluženi odmor.

[nikolab]

Petak je ujutro, hladno je ali se čini da će biti lijep sunčan dan. Idemo odmah u kamp gdje se skupilo oko 10.000 vespi, uskoro dolazi i ostatak ekipe iz VK Dubrovnik-a, svi su sretno stigli na odredište kako Amerikanci kažu  „safe and sound“ što je najvažnije.

Zauzimamo centralni stol u šatoru i kreće zabava i druženje sa članovima iz drugih Vespa klubova iz cijelog svijeta, svi su veseli i nasmijani. Sa nama su prijatelji iz VK Zadra, Franjo i  Antonio, srećemo i Vladimira i cijelu ekipu iz VK Skoplja i mnoge druge.

Vikica, Domagoj i Dado su se prije puta opskrbili sa tisućama naljepnica, banera i klupskih grbova koje su razmjenjivali sa ostalim članovima i klubovima iz cijelog svijeta, tako da smo na našem stolu imali improvizirani mali štand gdje su stalno dolazili vespaši u potrazi za suvenirima. Skupili smo respektabilnu kolekciju memorabilija iz cijelog svijeta od Meksika, Filipina, Kanade, Australije, Engleske itd....
























Popodne se odlučujemo na izlet u obližnju Pisu i nezaobilazno turističko ispravljanje rukom tornja koji se opasno nagnuo na stranu.

U Pisi su naravno tisuće vespi, dan je prekrasan, a Katedralni trg zajedno sa tornjem iz 12. stoljeća izgleda fascinantno i svakako se isplati vidjeti ovaj monumentalni kompleks građevina (Katedrala, Krstionica, Zvonik- kosi toranj i monumentalno groblje).

Nakon slikavanje obilazimo sam centar grada Pise gdje nema tolike navale turista i gužvi.


































Vraćamo se nazad u vespa kamp gdje nam se pridružuju Dado i Nikša sa suprugama, gdje se družimo uz hranu i piće do kasnih večernjih sati.








Sutra je subota koja je i središnji dan VWD-2024., tada se održava paradna vožnja svih vespi, a procjenjuje se da je u Pontederi u svečanoj paradi sudjelovalo nekih 15.000 vespi, što je rekordan broj sudionika ikada na nekom vespa susretu.

Krećeno u apartman po mraku i hladnoći na spavanje, ali prije spavanja Vikica pere, glanca i ukrašava svoju LX 50 za sutrašnji centralni događaj.

[nikolab]

Subota je ujutro i iznad kampa se diže bijela dimna zavjesa od izgorenog dvotaktola od 15-ak tisuća vespi, svi su spremni za defile od nekih 30-ak kilometara, ja sam već bio par puta u takvim gužvama i paradama tako da sam ovu odlučio propustiti ali moja supruga to nije ni promislila nego je sa većinom ekipe iz kluba Dubrovnik hrabro krenula u svečanu povorku.

Povorka je bila osigurana od strane policije, volontera i hitne pomoći, toliki broj ljudi i vespi koji voze po uskim i zavojitim cestama nije lako osigurati da sve prođe bez problema, ali na sreću sve je prošlo dobro.

Tih 30-ak kilometara sudionici su vozili oko dva sata, što pokazuje koliko se polako išlo ali kako oni kažu bilo je ludo i nezaboravno. Tisuće ljudi su stajali na ulicama da pozdrave vespaše iz svih krajeva svijeta.




















Video :

Ostatak ekipe uz hladnu pivu i muziku u kampu čeka povratak naših vespaša.
Malo iscrpljeni ali puni dogodovština stižu naši vespaši iz povorke.

Popodne je bio plan da idemo u posjet muzeju vespi koji se nalazi u sklopu tvornice Piaggia u centru Pontedere.
Mislili smo ostati i u nedjelju u Pontederi ali vremenska prognoza nije bila dobra tako da nam je plan bio da u nedjelju ujutro Fiki, Dado, Vikica i ja krenemo prema Peruđi koja nam je na pola puta do Ankone i trajekta.

Iako smo imali karte za muzej u nedjelju mi smo se uputili u subotu popodne u muzej Vespe u tvornici Piaggia, to je naravno san svakog vespaša posjetiti to kultno mjesto gdje je vespa i nastala.

Čekamo u dugom redu zajedno sa prijateljima iz Albanije, kišica lagano sipi po nama ali ništa nas ne može omesti u namjeri da posjetimo muzej.






















Muzej je fenomenalan i u njemu se nalaze svi modeli vespi od samog prototipa iz 1945. pa sve do današnjih modela, također tu su i brojni legendarni modeli Moto Guzzia i Gilere.

Kupujemo suvenire u muzejskoj prodavaonici i idemo u obližnji restoran sa ekipom iz kluba gdje uz domaću pastu s umakom od divlje svinje i crno vino prepričavamo dojmove ovog stvarno sadržajnog dana.

[nikolab]

Nedjelja je ujutro i vrijeme je za polazak put doma, ali još je dug put do kuće, mi smo se odlučili ići prema Peruđi koja je udaljena nekih 210 kilometara od Pontedere.

Druga ekipa je odlučila ići u Firencu iako je prognoza bila grozna, a treća ekipa je krenula direktno put Ankone.

Pakujemo stvari i krećemo po oblačnom vremenu prema Peruđi, prolazimo kroz cijelu Toskanu preko Sienne i uskoro ulazimo u talijansku regiju Umbriju.

Vozili smo super stradom to je kao brza magistrala sa po dvije trake u svakom smjeru, vespe su slušale i uživali smo u vožni sa brojnim drugim vespašima koji su se vraćali put juga Italije. Prolazimo pokraj Trazimensko jezera i penjemo se put Peruđe koja se nalazi na 500 metara nadmorske visine.

Nalazimo smještaj i krećemo u obilazak starog dijela grada. Nedjelja je i nije bilo baš neka velika gužva po putu, motore parkiramo kraj nekog restorana u samom centru grada, Dado nije išao sa nama jer je morao nešto kupiti u šoping centru.

Fiki, Vikica i ja se penjemo brojnim skalinima do starog dijela grada, kada Dado na viber zove da se brzo vratimo do motora jer vlasnici restorana hoće zvati policiju jer smo parkirali na mjestu koje nije predviđeno za motore.

Brzo smo sletjeli do motora i nekako smo uspjeli izgladiti situaciju sa vlasnikom restorana i izbjegli kaznu, prebacili smo vespe na obližnji parking za motore i nastavili u obilazak Peruđe koja je predivna.
















Nakon šetnje sjedamo u restoran na izvrsnu pizzu i idemo na zasluženi odmor, sutra na čeka put do Ankone.

[nikolab]

Ponedjeljak je pakujemo i vezujemo prtljagu na vespe, dan je tmuran i siv i prognoza je loša, oblačimo kišna odjela i po kišici krećemo put Ankone.

Vozimo se opet super stradom ali promet je dosta gust, ima puno kamiona i cisterni po putu, Vikica vozi  vespu od 50 kubika, kasnije smo saznali da ona ne bi ni smjela voziti po brzoj cesti nego samo lokalnim sporim cestama, ali ona hrabro punim gasom i sa svih 6 konja ide naprijed.

Vozimo se preko brda kroz puno tunela, na dosta smo velikoj nadmorskoj visini i postaje jako hladno, ruke su nam mokre i smrznute, put je klizak i jako je opasno za voziti.

Uskoro stajemo na pumpi na jednom prijevoju, oko nas na vrhovima brda je snijeg, ulazimo u restoran na kafu i da se malo ugrijemo kada vidimo da kraj nas parkiraju GTS-ice Franjo i Antonio iz VK Zadra. Pijemo kafu i pozdravljamo se ipak oni voze dosta  brže od nas,  pohvaljuju nas na hrabrosti i žele nam sretan put u nastavku.

Napokon smo se počeli spuštali prema moru i Ankoni, bio sam jako sretan kad sam vidio galebove i borove to je znak da smo blizu moru i luci.

Brod kreće u 19:00 sati tako da smo imali vremena da malo vidimo Ankonu, mi smo odlučili poći do zoološkog vrta koji se nalazio na jednom brdašcu kraj grada. U sklopu zoološkog vrta je i restoran gdje smo pojeli i odličan objed.

Zapuhalo je olujno jugo i pomalo se spuštamo do luke gdje srećemo cijelu ekipu iz VK Dubrovnik, sreći nije bilo kraja, svi smo živi i zdravi stigli u luku po teškim uvjetima za vožnju i sad možemo mirno čekati ukrcaj na brod koji nas vozi doma. Svi smo dosta umorni i mokri, jedva čekamo se malo odmoriti u suhim i toplim prostorijama luke.

Prije ukrcaja opskrbljujemo se u butizi sa parmezanom i pićem tako da se možemo proveseliti i počastit se večeras na brodu.

Napokon se ukrcavamo, vezivamo vespe dobro konopom i nalazimo se u brodskom salonu gdje je počela zabava koja je trajala dugo u noć.

Franjo je sa sobom donio pancete, kulena, kobasica, Gašpar i prijatelji iz Albanije crno vino, Domagoj par boca sambuke tako da nam nije smetalo olujno jugo i valjanje broda do Splita.

[nikolab]

Oko šest sati ujutro čujem kucanje na vrata kabine, vrijeme je za pokret.

U Splitu smo, brzo se spremamo i idemo u garažu broda, palimo motore i silazimo na splitsku rivu, u sebi pjevušim Leut magnetik „Evo me doma, bolje sam odma, nema nervoza, odmaran mozak“ ...

Dan je prekrasan i sunčan te nakon kafe na rivi pozdravljamo se sa prijateljima iz Zadra i Albanije i krećemo magistralom uz more put Dubrovnika.

Lijepa je Italija i Toskana ali naša obala, more, otoci se ne mogu usporedit po ljepoti sa Italijom, vjerojatno se Talijani ne bi složili sa mnom.














U Makarskoj stajemo na kafu i kolače i nastavljamo prema Pelješkom mostu, vrijeme se promijenilo te je počela lagana kišica ali sad nas baš briga može padati koliko hoće blizu smo kuće.

Jedan dio ekipe je ostao na objedu u Opuzenu, a mi smo već bili na mostu Dr. Franja Tuđmana gdje nas je po kiši dočekao naš potpredsjednik kluba Agi, sretni i ponosni razmjenjujemo dojmove sa putovanja.









Video 2 :

Sedmodnevna avantura sa vespama po Italiji je sretno završila, prošli smo oko 1.500 kilometara, na putu smo promijenili samo par guma, jednu svjećicu i jedan slomljeni retrovizor, ne može bolje.

U očekivanju idućih putovanja pozdravljam vas u ime Vespa kluba Dubrovnik i hvala na čitanju.

[Taha]

Dragi Nikola, bio je pravi užitak putovati sa svima vama. Mislim da je ovo bila prava životna avantura, ali svakako se nadam da ćemo još puno kilometara napraviti skupa.

[stalker]

Odličan putopis i čitavo putovanje. Bravo Vespaši!

[nikolab]

Dragi Taha, Vikica i ja smo stvarno uživali u putovanju sa vama, nadam se da ćemo ponovit sličnu avanturu