Slavna irska grupa nam je dolazila u komsiluk. Bilo je red otici I odgledati ovaj koncert, narocito, jer su najavljivali nevidjen spektakl, a prvi koncerti sa njihove evropske turneje su to I potvrdili. Srecom sam na vrijeme kupio karte za mene I moju ljepsu poovinu, a trebalo je jos obezbijediti smjestaj u Zagrebu I dogovoriti sa babama cuvanje male Jane. To je prvi put, da je za njenih skoro 3 godine, ostavljamo samu preko noci. Na kraju se ispostavilo da smo bezrazlozno brinuli, a ona je bila srecna I vesela, kao da je bila sa nama. Zbog svega ovoga smo odlucili da krenemo na dan koncerta, prespavamo jednu noc u hotelu I ujutro rano krenemo nazad. Vremenska prognoza je bila uglavnom dobra, ali smo ipak ponijeli I kisna odijela za svaki slucaj. Motor sam pripremio par dana ranije, dosuo ulja, promijenio kocnice I to je bilo to.
Krenuli smo oko 6.30 dok je po Baru jos bilo sve tiho. Samo se par ljudi teturalo kucama poslije subotnjeg izlaska, tako da na ulicama nije bilo guzve. Lagano smo prosli nasu obalu, prebacili se trajektom, odvozili najnezanimljeviji dio do granice sa Hrvatskom, I tu naisli na nesto vecu guzvu. Posto smo motorom, nismo cekali red, vec su nas ljudi propustili I mi smo vrlo brzo krenuli dalje. Kao I uvijek, nikakvih problema sa ljubaznim granicnim policajcima…
Dolazak do Dubrovnika, okupanog ranim jutarnjim suncem, je prvi flash u nasim glavama. Fascinantni grad uokviren morem sa usidrenim mega jahtama I putnickim cruserima nas budi I skrece misli sa jednolicnog zvuka motora I nedostatka sna koji nas pomalo muci. Odlicna cesta uz more nakon Dubrovackog mosta nas tjera na brzu voznju, I lagano dolazimo I prolazimo mali dio obale koji pripada Bosni I Hercegovini. Prolazimo pored polja u delti Neretve koja su zasadjena agrumima, a ciji vlasnici prodaju svoje plodove tik uz cestu. Tako stizemo I do Ploca, a odatle se penjema na auto put. To penjanje je malo potrajalo, pa se tek poslije nekih 30 tak kilometara ukljucujemo na A1 magistralu koja nas vodi sve do Zagreba. Auto puteve rijetko koristim na svojim putovanjima jer su nezanimljivi I jednolicni, I rijetko kada mozete uzivati u pogledima sa strane jer brzina ide cesto I preko 150 na sat. No, ovoga puta smo morali pozuriti, I zato smo koristili prednosti ovih brzih puteva. Ima malo guzve, ali mi motorom nemamo problema. Prolazimo Maslenicu koja je poznata po nenormalnim vjetrovima, idemo 6 kilometara dugim tunelom kroz Sveti Rok, I nastavljamo zaledjem primorja prema Zagrebu, u koji stizemo oko 16 sati. GPS nas lagano vodi do hotela u kojem nas ljubazno osoblje umjesto u dvokrevetnu sobu, koja je ranije rezervisana, salje u najveci apartman u hotelu za isti novac. Mislili smo da cemo se malo odmoriti, ali, bilo bi bez veze ne prosetati gradom I posjetiti par mjesta prije samog koncerta. Zato smo za pola sata vec napolje. Tusiranje nas je dovoljno okrijepilo I dalo novu snagu za obilazak. Odlucili smo I da nesto pojedemo, pa lagano taksijem na Maksimir…
Guzva kroz grad je ocekivana, ali ljubazni konobari I osoblje svih lokala u kojima smo bili, kazu da je ovo nenormalno za Zagreb u ljetnjim mjesecima. Cini se da je I njih sve ovo iznenadilo, a podaci koje smo culi na vijestima govore o ogromnom novcu (8 miliona eura) koji su gosti ostavili po hotelima I restoranima. Zato su jednoglasni u tome da ovakvih spektakala trebaju sto vise I apeluju na gradsku upravo da nastavi sa praksom dovodjenja poznatih imena iz svijeta muzike…
Mi smo imali karte za prvi koncert, a dobio sam ih zahvaljujuci mojem prijatelju Alenu iz Splita. Bila su to mjesta na istocnoj tribini, odmah pored velicanstvene bine koja je izgledala kao svemirski brod na ne tako lijepom Maksimirskom stadionu.
Na mjesto dogadjanja smo stigli u osam sati I pet minuta, dok je predgrupa Snow Patrol zavrsavala svoj nastup. Usli smo bez ikakvih problema I guzve. Sve je bilo organizoano na najvecem mogucem nivou, a vijesti nakon koncerta govore da nijednog incidenta nije bilo. Iskreno nismo ni ocekivali da bi nam se nesto lose moglo dogoditi, ali se nikad ne zna u ovim nasim poimanjima koncerata I fudbalskih utakmica. Interesantan mi je tekst novinara Index.hr-a Hrvoja Marjanovica:
Zaista smo prava vukojebinaDa stvar bude bolja, poslije nastupa nije bilo izgreda. Možete li vjerovati? Nije bilo izgreda. Nitko nije razbio izlog, istukao stranca, ubio mladića, pozivao na zatiranje nacije ili preokrenuo Volvo srpskih registracija. Nevjerojatno. Pa to može samo čovjek nadnaravnih sposobnost (BONO)i. Zamislite samo taj kuriozitet. Je li uopće moguće održati koncert i ne propagirati mržnju ili nekog prozivati zbog izdajništva? Do jučer smo mislili da se takvo što događa samo u znanstveno fantastičnim filmovima o svijetu budućnosti u kojem napredna rasa "novih ljudi" u bijelim togama živi u utopiji.
Vjerovali ili ne, moguće je održati koncert i poslije toga se ne vratiti kući nabijen negativnom energijom.
Zaista smo prava vukojebina. Očito je da smo u posljednjih dvadesetak godina izgubili osjećaj za normalno jer ako je lajtmotiv cjelokupnog nastupa gotovo ekstatična reakcija na izostanak nasilja, onda zaista imamo problem i treba se zapitati što s nama nije u redu. Da, sto dvadeset tisuća ljudi na jednom mjestu ne podrazumijeva potencijalne izgrede bez obzira na što smo navikli. To se zove normalan koncert ili festival...Oko nas je bila ekipa iz Splita, a samo par sjedista dalje sjedio je Gibboni, maltretiran pripadnicama ljepseg pola...
Malo iza 9 sati poceo je zvucno-scenski spektakl. Izlazili su jedan za drugim clanovi benda I na kraju Bono uz nevjerovatan huk sa prepunog Maksimira. Poceli su sa pjesmama sa najnovijeg albuma, koje su zvucale mnogo snaznije nego na CD-u. Kada je na red dosla Magnificent, nadali smo se da je to kraj tom bloku I da slijedi voznja po vanvremenskim hitovima irske cetvorke. No, prije toga, Bono je na Hrvatskom pozdravio sve u publici, a kada je time iscrpio fond poznatih rijeci, poceo je na svom maternjem, a na ekranu se odmah ispisivao prevod. Ozvucenje je bilo toliko dobro da se svaka rijec kristalno jasno raspoznavala, pa smo ga mi, koji bar malo razumijemo njegov jezik, razumjeli savrseno…
Bono ne bi bi Bono, da I ovaj koncert nije iskoristio za pozivanje na pomoc ljudima koji je mogu tesko ostvariti ako se za njih ne zauzme neko ko ima uticaja u svijetu kao sto ga on ima. Govorilo se najvise o Burmi I nepostovanju ljudski prava, a na ekranu je govor odrzao I Desmond Tutu…
A onda je krenulo…
Beautiful day
Elevation
One
Delirijum I hor od 60.000 ljudi. Nastavilo se tako sa starim hitovima, a jedini je prekid bio kada je Bono odlucio da otpjeva Edg-u rodjendansku pjesmicu, sto je publika prihvatila od sveg srca. Kraj koncerta je bio nakon skoro dva sata predstave. Ali, publika nije tako mislila pa ih je ogromnom bukom pozvala na bis. Slijedili su
Ultra Violet (Light My Way)
With Or Without You
i Moment of surender za kraj ove predivne veceri...
Izasli smo lagano i veoma brzo sa stadiona, sreli Popaja i Gorana, a ranije vidjeli i Zonja (CG alternativna grupa The Books of Knjige)...
Pjesice smo isli do hotela i sredjivali utiske. Nezaboravno vece...
Odmorili smo se do jutra, doruckovali i povratak nazad. Promijenili smo rutu, pa smo isli preko Plitvicki jezera i prelijepog Slunja do Biograda na moru. Potom lagano uz obalu preko Sibenika, Splita, Omisa i Dubrovnika...
Guzve je bilo samo na prilazima vecim gradovima. Kuci smo bili oko 23.30, umorni poslije predjenih 1499 kilometara u dva dana. Jana nas je cekala na ulici, odusevljena nasim dolaskom. Ne toliko koliko smo mi bili...
Tema: U2 u 2 dana... (Posjeta: 2003 vremena)