Nažalost, cijeli niz nemilih događaja koji su se u posljednje vrijeme događali na našim prometnicama potaknuo je temu ovog teksta. Ljeto je tek počelo a mi u našoj županiji već imamo četvero poginulih i jednog teško ozljeđenog vozača motora. Mjerodavni kažu da je najčešći uzrok nesrećama brza vožnja. Ali da li je baš tako i što to znači. Ako malo pažljivije pogledamo vidimo da se većinom radi o mladim ljudima i novo kupljenim motorima, odnosno nepoznavanju vozila na kojemu se sjedi. Pokušat ćemo pojasniti koje kriterije bi trebalo poštovati prilikom odabira motora i kako se odnositi prema istom u periodu privikavanja.

Vozači koji su počinjali voziti motore prije 20-30 godina su imali sreću da su vozili raznorazne «Tomosakije», od APN-a, preko 15-tica do Devedesetki, pa kasnije prelazili na MZ i Jawe, odnosno s 50 ccm na 250 i 350 ccm. I sve su to bili motori s mjenjačima. Danas je nažalost situacija malo drugačija. Nema više Tomosa, voze se scooteri nakon kojih se u većini slučajeva kupuju motori koji blago rečeno prilikom starta «kopaju asfalt ispod sebe». Ponuda je velika, praktički sve što se u svijetu proizvodi, pa odabir motora ovisi o tome s koliko novaca se raspolaže i, naravno, što se kupcu sviđa. A kupci, najčešće mladi ljudi, podržani od roditelja koji ih žele nagraditi za raznorazne životne uspjehe, žele pod sobom osjetiti nešto snažno, nešto moćno s čime će dobiti i važnije mjesto u društvu koje ga okružuje.

Potpuno pogrešni kriteriji. Motore treba kupovati prema svojim sposobnostima vožnje. Veličinu i snagu motora treba mjenjati postepeno. I odrastali smo tako. Prvo smo naučili puzati, pa hodati a tek onda trčati. Nakon scootera, najpametnije je kupiti motor od 125 ccm, pa bez obzira koliko kupac godina imao. Nisu bitne godine starosti nego godine provedene u «sedlu». Prelazak sa scootera na motor sa brzinama je najveća stepenica u razvoju jednoga budućeg motoriste. Motori na kojima se manualno mjenjaju brzine se sasvim drugačije ponašaju na cesti, sasvim ih se drugačije vozi a i položaji komandi su im drugačiji. Nakon što se prođe škola 125-tice može se preći na veće i jače motore, po mogućnosti 600 ccm a onda i na one najjače.

Naravno, osim upoznavanja samog motora, potrebno je i poznavati ceste po kojima voziš. A vozač motora cestu upoznaje potpuno drugačije od vozača automobila. Sve je važno, profil ceste (da li ima izbočina ili udubljenja), vrsta i pohabanost asfalta, nagib ceste u zavojima, mjesta sa opasnošću od odrona, udarne rupe, a za gradsku vožnju ponovno šahtovi. Ali ne samo udubljeni šahtovi. Za motore svojevrsnu opasnost predstavljaju i šahtovi koji su u visini ceste. Na tim metalnim šahtovima gume gube grip i mogu biti veoma opasni ako se na njima koči ili snažno ubrzava. Gradske prometnice znaju biti i pune raznih masnoća od automobila, što je još jedna u nizu opasnosti za vozače motora. Gustoću prometa i neobaziranje vozača automobila na motoriste neću ni spominjati, to je tema za sebe. Dakle, mladog vozača motora čeka toliko novih opasnosti na cesti. Na njih se treba privikavati postepeno, najčešće iskustveno, ali sve je puno puno lakše kad ste na manjem i lakšem motoru kojemu guma ne proklizava prilikom svakog starta.

Međutim, usprkos svim savjetima, mnogi su nestrpljivi pa kao prvi motor odabiru jake motore, a nisu svjesni koliko su nedorasli zadatku. Motor je kao i oružje. S puškom se može ići u lov i uživati, a može se isto tako naškoditi sebi ili drugome. Zato kad se kupi motor voziti se mora polako i oprezno ma koliko god se činili smiješni sami sebi. Motorom treba vladati i niti u jednom trenu vlast ne predati njemu. Čak i iskusni vozači kad pređu na nepoznat motor jedno vrijeme voze oprezno. Motor ispod sebe treba osjećati, s motorom treba srasti, znati njegove mogućnosti i nikad ne testirati do krajnjih granica. Za to postoje trkače staze (napr. Grobnik), gdje vladaju neki drugi standardi sigurnosti, ali o tome ćemo jednom drugom prilikom.


Administrator, Doktor & F6

< «		» >