Evo nakon dugo vremena jednog putopisa na DU moto portalu. Stariji posjetitelji web stranice MK Dvije rote sjetit će se serije putopisa koje je (dok je bio član kluba) pod nazivom "Cigove prerije" objavljivao Matija Stojanović (Cigo). Matija je sada dio ekipe MK Indio Konavle (i naš stalni forumaš) što ne znači da se više ne vozi prerijama, dapače. Nedavno je jedan njegov putopis objavljen u Moto Pulsu, a ovaj tekst koji imate priliku sada pročitati uskoro će biti objavljen u Motoreviji.
Ovaj put Matija nas vodi u Kutnu Horu u crkvu koju nisu zaobišli ni Ewan McGregor i Charlie Boorman u svom dokumentarcu "Long Way Round". Uživajte kao i uvijek u Cigovim prerijama.

'Vikend - izlet'; odvožen početkom kolovoza; bio nam je jedan od onih vremensko-fantastičnih putovanja. Tura koja nam je opet nekako pokazala da ‘vrijeme' možemo doživjeti i u njegovoj proširenoj dimenziji - iako ga je nekad poprilično malo, imajući na umu posao i sina koji doma očekuje da se mama i tata uskoro vrate sa ceste koja ih toliko privlači. Mislim da je ključ tog cijelog pogona u kretanju, tj. vožnji; i onom bunilu koje ostavljaju koncentrirani kilometri iza nas. Kada smo u subotu ujutro u Zagrebu sjeli na motor, počeli smo osvajati dimenziju prostora, a događaji i horizonti su već nekako izbrisali vrijeme. Iako je bio tek početak kolovoza, vremenska prognoza nije odsijavala očekivanom ljetnom atmosferom; ni približno. Lagana, a na momente i teška kiša, pratila nas je vjerno cijeli vikend; da ne spominjem ceste pune blata, i Češke stranputice utabanih kolotraka. No; to je samo pridonijelo doživljaju da putujemo na sjever - duboko u kontinent; i okolini vjerodostojnoj za takvo nešto. Nećemo se baš odmarati ovaj vikend; imamo cilj, i ostavarit ćemo ga.

Nakon prvog manjeg odmora na slovensko - austrijskoj granici, kupnje vinjete, prve ispijene kave, benzinske, jurnjave sterilnim austrijskim auto-putevima , ispod Znojmog ulazimo u Češku. Na granici su nam policajci samo mahali prolaz, iako smo onako bahato, zaobišli granične kolone jadranskih turista povratnika. Odmah mijenjamo valutu, jer u ‘EU Češkoj' plaćanje u eurima nije svugdje moguće (čak ni na benzinskim postajama). Kroz  valovito ravne, žute i zelene krajolike vozili smo prema Znojmom, i dalje Jihlavi. Cesta je u tom dijelu, načičkana noćnim klubovima (op.a.), kockarnicama, svesrdno planiranom zabavom kocke i striptease-a. Horizonti su unatoč oblacima, i rano-popodnevnoj magli, bivali sve prostraniji, a mi još opušteniji..

U Jihlavi smo; postaja ‘dva' nakon slovensko - austrijske granice. što da kažem, čudan grad, prvi dojam ne ostavlja neku posebnu sliku; no jedno par mjeseci kasnije saznat ćemo što smo propustili. Ispijajući pivu u jednom od zagrebačkih lokala, s kolegom motoristom, koji je te ceste odjurio ranije, saznao sam da je Jihlava grad katakombi i još uvijek neobjašnjenih paranormalnih pojava podzemnih florescentno - svijetlećih stijena - nešto što bi nam tada za vidjeti itekako bilo preporučeno. No to sam shvatio kao onaj stari moto usud - voziš i voziš, odrediš cilj, i nešto manje atraktivno te malo kada zainteresira - a upravo te malo manje atraktivne lokacije su ono za čim si krenuo u potragu. Slične stvari su nam se dogodile i na putovanjima kroz Grčku i Albaniju. No tada smo bili u prednosti, tada smo opazili sitnice i koristili ih. No, ... kao i u svemu; nekad gubiš, nekad si pobjednik - drugačije ne bi bilo interesantno.

I tako, nakon kišnih cca. 850km od Zagreba, prema sjeveroistoku i Sudetima, vrludajući poprilično snenim i vlagom prekrivenim predjelima, stigli smo do Kutne Hore - grada u čijem se predgrađu, Sedlecu, nalazi cistercisticki samostan i katolička kapela Svih Svetih; kapela vrlo jedinstvene  unutrašnje dekoracije - možda poznatija onima koji su pogledali prvih par nastavaka serijala Evana McGregora ‘Long Way Round'. Zahvaljujući resursima srebra, Kutna Hora je u srednjem vijeku, osim Praga, bila drugi grad po važnosti, tako da se uz baroknu atmosferu arhitekture osjeća i naglašen prizvuk gotike. Prizvuk gotike, koji u ovoj tmurnoj vremenskoj prognozi, itekako odzvanja okolnim ozračjem.

Negdje u 13. stoljeću kralj Otokar II poslao je Henryja od Sedleca, poglavara samostana u diplomatsku misiju u Svetu Zemlju. Kada se vratio, sa sobom je donio šačicu zemlje sa svetog mjesta Golgote, te ju rasuo po obližnjem lokalnom groblju. Isto to groblje je ubrzo postalo popularno širom tadašnje Europe. Vjerujući u moć svete zemlje svi su htjeli biti pokopani u njenoj blizini, a nakon ratova i vremena srednjovjekovne kuge, mjesta za sahranjivanje postalo je nedovoljno. Ono što je slijedilo vidimo kao danasnji rezultat onog što zovu ‘Church of Bones' (Crkva od kosti). Oko 1400-te godine, na navedenom mjestu, izgrađena je kapela s kriptom. U slijedećem stoljeću, u nju je, polu-slijepi redovnik započeo skupljanje i "slaganje (dekoriranje)" ljudskih kostiju s prenapučenog groblja, a kako bi se oslobodilo mjesto za nekog tko će u tu zemlju leći sljedeći. Njegov naum nastavili su njegovi vjerski nasljednici. Početkom 18. stoljeća kapela je redizajnirana česko - baroknim stilom, a današnji izgled dekoracije izveden je 1870-e, zahvaljujući majstoru Rintu, českom drvodjelcu. Unutrašnjost građevine krase predmeti poput svijećnjaka, lustera, monstranca, grbova; svi izradeni od ljudskih kostiju - od oko 40 000 umrlih. Kada se jednom nađete unutra, okruženi kostima, obuhvati vas realan osjećaj smrti, ali istovremeno i mira. Nekada su to bili ljudi koji su nosili i imali svoju sudbinu, koji su bili bogati i siromašni, veliki i mali; ali smrt među ljudima ne pravi razliku, prije ili kasnije svi se pretvorimo u kost - a ako bas zaslužimo, odemo i u vječnost (op.a.).

Opijeni ljudskom prošlošću, kostima i crkvom, i svim onim što smo vidjeli, tražimo smještaj za noć. Moram prizati da je u ovom kraju to poprilično zahtijevan zadatak - bar preturajuću razmišljanja i okolinu o onom što smatramo i podrazumijevamo kao ugodan boravak. Molbe su nam uslišene 50-tak kilometara dalje u Havličkovom Brodu - mali obiteljski i pretjerano ugodni hotelčić ‘Zlatni Lav' za 35Eur, noćenje i doručak; prihvaćeno! Nakon olakšavanja od moto uniforme i razvlačenja namočene opreme, odlazimo na večeru i pive. Kiša ne prestaje.

Sljedeće jutro donijelo je vremenske nepogode još gore nego jučer - magla, vlaga, nevrijeme i očekivani kilometri povratka prema Zagrebu. Usprkos nevremenu biramo alternativu i kružno putovanje prema Brnu i dalje nazad za Beč. Okolni kraj Hvaličkovog Broda i Kutne Hore obilježen je i preglednim ravnicama i šumama, koje su nas svojom veličinom podsjetile na priču o Striboru. Auto cesta prema Brnu, još jednom je donijela osjećaj onih mokrih dalekih vožnji i zadovoljstva dugih tura, koje nas ponovno i ponovno tjeraju da krenemo. Brno, sneno, i kao zaboravljeno tog jutra, smo prokrstarili u hipu; ispili još jednu kavu, posjetili katedralu, vozili se pored Spielberga... i opalili za Zagreb. Iza sebe ostavljamo grad najpoznatijeg zatvora i velike utvrde carske Austrije, kapucinskih kripti, te regiju u kojoj su ljudi kulturno živjeli i stvarali još od 5-og stoljeća n.e.

Sa zadovoljnim sjećanjem gledamo putokaze prema auto-motodromu gdje smo prisustvovali utrci Moto GP-a godinu ranije. Više nismo stajali; a nakon mokre Austrije; kasnije smo tog dana u Sloveniji čak ugledali i sunce. I tako, nakon odvoženih oko 1600 km za taj jedan vikend, i povratka kući nakon samo 33 sata kiše, magle, vlage, kostiju i gotike, osjećali smo se kao da nas nije bilo tjednima, upravljali smo vremenom bar na kratko, bar do sljedećeg putovanja...

Text i fotke ... Marija i Matija Stojanović

< «		» >