Evo nam i drugog dijela Matijinog putopisa. Kao i prvi dio, putopis je popraćen velikim brojem fotografija, uz već standardno prepoznativ, zanimljiv i poučan Matijin tekst. Krenimo sa Matijom i Marijom u vožnju španjolskim bespućima...

Vožnja, text i fotke: Marija i Matija Stojanović

Jutro nakon Cordobe, sedmi dan putovanja, osvanulo je sunčano. Andaluzija je izvrsna jutrom .... puna mirisa i boja, i  nepreglednih pejzaža žute trave, kamenjara, i slikovitih cesti koje vode prema samom jugu španjolske. Krenuli smo jako rano jer današnji plan obuhvaća dvije destinacije: Setenil i Rondu. Par kilometara od Cordobe počinje jak vjetar; nenormalan vjetar ... nešto kao naša bura zimi – samo puše konstantno. Udari su na momente tako jaki da potpuno remete vožnju i ciklistiku motora. Sve to, popraćeno je ogromnom prašinom koja nošena vjetrom puni cestu tankim skliskim filmom. Potpun 'fen' – temperature su sada, oko 9h, bile već oko 40c – a sitni pijesak, nošen vjetrom, pod kacigom mi totalno bode lice – poput tisuća iglica. Pri touring  brzinama od oko 120km/h, iako sa opremom teški oko 500kg, vozimo nagnuti pod 45 stupnjeva, a da bi uopće mogli ići ravno. Andaluzijski vjetar! Priroda je predivna i surova – golet  i praznina – prerije!!! Odlične prerije oko Campillosa!

Sjećamo se nadrealnog filma, Bunuela i Dalia, koji smo jednom pogledali – Andaluzijski pas – film o snovima; nadrealnim scenama lešina i ruci punoj mrava (op.a.). Praznina putovanja – još samo da vidim supove iznad nas i tema bi bila potpuna. Nakon 150km stajemo u lokalnoj gostioni oblijepljenoj plakatima za borbu bikova – ispijamo kavu; šutimo; promatramo lokalne ljude... Ponovno smo na cesti – na vjetru – na 'Routu 382' – tražimo putokaz za Alcalu del Valle i Setenil – kružimo lokalnim brdima; prijevojima – sela su puna ostataka fiesta od noći ranije. Čini mi se da je boja dana ovdje još bijelija nego drugdje – možda je Andaluzijski vjetar kriv – kažu da vjetar ima snagu mutiti emocije i vid – ulaziti u glavu! Nakon 220km od Cordobe dolazimo u andaluzijsku pokrajinu Cadiz; pred Setenil – o kojem nam je jednom prilikom ispričao priču šogor, koji je 80-tih ovdje prolazio auto-stopom – u doba svojih 'punk' lutanja Europom. Setenil je grad u kanjonu – uklesan u stijenu; grad u pećini! Nije ni čudo da su ljudi tražili smiraj pred 'ovim' vjetrom i vrućinom (op.a.). Inače, duboki kanjoni su u ovom kraju naseljeni od prapovijesti – a ljudi i danas tamo žive – doduše, u malo drugačijem obliku nego prije desetke tisuća godina – ali, još su uvijek tu – pećine i danas služe istoj stambenoj svrsi!

Vanjski ogradbeni zidovi obojani su bijelom bojom; da reflektiraju vrelinu; a kroz prozore se jedva može provući glava – no s namjenom – da je manji protok sunčevih zraka u unutrašnjost nastambe! Cijeli kanjon je tržnica; mjesto susreta ljudi i igre djece – skrivenih pred nesmiljenim udarima bijelog usijanja malo iznad – na ravnicama Andaluzije! Nakon ugodne šetnje kroz kanjone Setenila krećemo dalje prema Rondi, udaljenoj svega 30-tak kilometara – tu ćemo završiti vožnju današnjeg dana ovim sparnim predijelima i nakon razgledavanja grada, odomoriti se pred sutrašnjih cca. 600km preko goleti Granade i Sierra Nevade. U Rondi, gradu velikih borbi bikova na samom jugu 'zemlje koride', bili smo nakon pola sata.

Za Rondu kažu, da je prema arheološkim nalascima, jedan od najstarijih gradova na području današnje španjolske – i da povijest vuče još od Neolitika. Grad je to bogate tradicije kojeg su redom osvajali i naseljavali: Rimljani, neovisni narodi, Mauri .... a 1485 je konačno osvojen i zadržan od strane katoličkih monarha. Ipak, najinteresantnije razdoblje Ronde, bar za mene, je ono iz Arapskog doba, a prije 1485-te godine – kad je nakon pada Cordobe, Ronda proglašena neovisnom džavom. U to su je doba nazivali kraljevstvom Taifasa – i bila je posljednja veća obrambena grad-utvrda Maurskih kraljeva; nakon čijeg su se pada i kratkog vremena koje je potom slijedilo arapski narodi povukli sa područja današnje Europe – ostavljajući ipak, na svu sreću, neobrisiv trag većem dijelu današnje španjolske, i ogormnu ljepotu – bez koje izrazita kultura i znanje na tim područjima nikad ne bih bili ono što jesu  – nešto 'odlično' – i nešto čemu smo se i mi došli diviti.

 

Samoj Rondi je tako u naslijeđe ostavljeno planiranje grada i gradskih ulica, irigacijski sistem, jedinstvena gastronomija i mnoge druge stvari. Današnja Ronda ima najpoznatiju i najstariju španjolsku koridu iz 17st., u kojoj se još uvijek održavaju borbe bikova; te shodno tom i znamenito naslijeđe toreadorskih dinastija. Ronda je puna crkvi, palača arapskih i katoličkih kraljeva, obrambenih utvrda iz doba Maura i doba Monarha, jedinstvenih mostova iz 17. & 18st., te je mjesto poznate gradske vijećnice i vojarne iz 1734. godine. Ronda živi već tisućama godina! Moram priznati da su i cijene prilagodjenje bogatom kulturnom naslijeđu, gdje smo pojeli prosječni ručak za dvije osobe od 40E; al s pravom! Andaluzijski sklad!

Osmi dan, hm, probudio sam se 'naopako' (op.a.); nervozan – valjda me isisao jučerašnji vjetar. Boli me koljeno – rana i polomljena čašica koljena koju sam zaradio prošle godine prilikom pada motorom ispod Brna, u Češkoj. Ujutro je u Rondi već jako vrelo, sparina, ponovno bijelo usijanje po kojem smo jučer stigli u ovaj znameniti grad - 50km iznad Gilbratara. Danas krećemo ponovno prema istoku, za Granadu i Sierra Nevadu. Oko 8h ujutro opet smo na cesti; tražimo sporedni prolaz preko Tebe za Almargen. Par kilometara dalje, nakon odličnih pravaca iza Ronde upadamo na skroz sporedne ceste, odrone, radove na cesti – koji nas skreću zaobilaznim prašnjavim makadamima. Vjetar je i danas jak kao jučer; prašina; vijavice od pijeska su ispred nas ... polako kružimo prirodom, umaram se probijajući se kroz blatne lokve i balegu po kaldrmama ....  dolazimo pred Tebu – bijeli grad na vrhu brda; potpuno prazan – kao iz nekih čudnih nadrealnih filmova – sablasan – bez psa – samo vjetar!

Sad smo već poprilično indiferentni, nakon sve te ljepote gradova španjolskog Unesco naslijeđa i dosadašnjih lokacija; tražimo promjenu – tražimo osamljenost – možda sam zato i nervozan; zbog svih tih dosadašnjih gužvi i nošenja kufera gore i dolje po hotelskim sobama – pa opet gore i dolje – pa dolje i gore – pa stotine kilometara dnevno, pa vidi ovo, pa vidi ono; kolona stranaca, španjolskog ograničenog vremena i termina za ručak i večeru; hitno mi je potreban neki lijek – al u obliku čega – vozimo već osmi dan!? Bijele crte prolijeću, i dalje, i dalje, nižu se polja, nizine, redom gledam u putokaze – Bobadilla, Antequera, Archidnonia, Loja – dalje za Granadu – idemo pokušati vidjeti Alhambru, mada ne gajim nade – navodno su tamo gužve ogromne – joj ne, opet neka gužva; ma danas nam je potpuno svejedno – dosta nam je kulture, bar za sljedeća dva-tri dana – imam osjećaj da Marija iza mene spava na motoru. Stotine putokaza – evo ga – Granada – Alhambra - lijevo, desno, tu smo; 250km nakon Ronde! Molim? Par kilometara prije samog ulaza za uopće kupiti karte već počinje parking, i kolona vozila – molim? Pa karte se prodaju u pet kolona – i navodno ih već nema za danas! Pokušavamo se ugurati na balkanski način i stati u red, treći, iako iza nas ljudi čekaju već satima! Sve nam je pokvarila neka francuska baba sa svojim uljudnim 'glupostima' o kulturnoj zapadnoj Europi – i kako mi još moramo puno tog naučiti – mi sa istoka – jooooooj, alo stara ... – Marija me polako izvlači iz reda, 'nema smilsla, idemo dalje'.... Ma kakva Alhambra, dosta je znamenitosti!!! I dok još nisam došao sebi, u nepovjerenju gledajući da će ti 'zapadnjaci' zaista toliko čekati da vide neku 'hm' – što li već; mi smo već vozili dalje prema Ljanaronu i početku Sierra Nevade.
 

Gladan sam; gladan – vrućina je – vode, hoću vode – kakav je to danas dan? U Ljanaronu stajemo na ručku, i čiča bez pitanja odjednom ispred nas nabije pol-litrenu pivu. što? Kao – pa to je kod nas normalno, čim sjedneš u bric – piva i škampi!!! Ma dobro, može, može! Sierra?? Super – sad kad još popijem pola litre pive na +40c, bez da sam i doručkovao ujutro; a imamo još 350km za voziti – odlično! Neplanirano – al – pa; to je bio taj lijek koji sam tražio! Sad je već lakše; na 'istočnjački' – voziti i bauljati najsurovijim španjolskim predjelom – Sierra Nevadom – ili bar najvrelijim!? Sierra Nevada nije kao predijeli kroz koji smo do sada prošli, vidljiv je nedostatak standarda i neka sveopća izoliranost koja se okolo osjeća – navodno su se tek sada dosjetili da bi mogli plasirati seoski tuizam – a da li im to i uspjeva; tko zna – meni se baš ne čini! Surova planina – pa da, tu je i Sergio Leone snimao svoje western filmove. Nakon dvadesetak kilometara, i koliko toliko normalne ceste – opet makadam, duboki pijesak – krećemo dalje u nadi da će stati i da ćemo ponovno izbiti na asfalt – deset, dvadeset, trideset, pedeset kilometara – ništa – sve je prokopano – svugdje su radovi – western okružje; gušteri, vrućina i prašina – fatamorgana!

Nakon 90km makadamima Sierre konačno dolazimo u osamljeno selo, negdje između Cadiara i Ugijara, koje i dan danas ima trgove posvećene Franciscu Franku – jer Sierra je bila njegovo nacionalističko uporište; još od najranijih dana – njegova zona! Sva sreća da selo ima lokalnu fontanu u koju smo kao nojevi zanjorili glavu i bar se malo osvježili. Ovih dana po svim španjolskim selima i gradovima trajao je onaj njihov običaj zalijevanja vodom – pa su tako i djeca ovog sela naokolo skakutala sa punim loncima vode i prskala jedni druge. Pokoja 'kap', naravno, doletjela je i u našem smijeru. Interesantna stvar; kad već povlačimo parabolu običaja po kojim volimo razmišljati o španjolskoj; je ta da volimo misliti kako je i Pamplonška utrka s bikovima zapravo jedina takva tradicija – a ona je zapravo najrazvikanija. Svi manji gradovi u 'zemlji koride' imaju svoje utrke s bikovima, koje su kudikamo još i surovije od turističke Pamplone. 

Na odlasku, lokalci nam sugeriraju kako je ispred nas još 70km makadama, a da će se onda cesta malo popraviti. Navodno su malu usku cestu koja je prije postojala, prokopali i počeli obnavljati i proširivati prije pola godine, a onda su radovi odjednom zapeli (op.a.) – hm, pa zar je moguće i da 'zapadnjaci' imaju slične probleme?! Pitam se kako bi to komentirala ona 'draga' francuska gospođa iz Alhambre?! Sigurno nikada nije pogledala ni jedan film gospodina Leonea – vjerovatno su joj likovi, i cijeli ovaj kraj, bili pre-prljavi i previše ne-francuski (op.a.); bez obzira što je cijela Sierra proglašena biosferom – jednom od rijetkih na cijelom planetu – jedinstvenim geološkim područjem goleti i kamenjara! Bar preći Nevadu u ovim okolnostima mi se čini jako jedinstveno!

Preko Illara i Alhabia konačno hvatamo neke polu-asfaltirane ceste i jurimo dalje za Tabernas vidjeti jedan od western mini Holywood-a smještenih u tom kraju! Naokolo smrdi nafta – prolazimo kroz industrijsku zonu, puno prljaviju i više zaboravljnu nego prerije Ocane ispred Toleda. U mini Holywood smo 'dojahali' baš u stilu starih western jahača; nakon cijelog dana probijanja kroz nemile i nedrage predjele surove goleti, i vrućinama iznad 40c – potpuno prašnjavi i crveni – kao Tuco ili Angel Eyes, iz filma 'Dobar Loš Zao', koji je ovdje – u ovim krajevima, svojim većim dijelom i snimljen 1965-te! Tu noć planirali smo spavati u Tabernasu; ali zbog lokalne fieste Sv. Roka, svi su hoteli i moteli u tom kraju bili bookirani.

I tako, već ogoljeni od sunca i vreline Sierre; za noć se smještamo u motelu još 50-tak kilometara dalje; u mjestu Sorbas – na svu sreću! Taj mirni gradić nam je navečer uistinu godio svojom pojavom, i lokalnom fiestom na koju smo slučajno nabasali – a pogotovo nakon današnjih oko 600km vrućine, makadama i prašine. Valjda da je to bio onaj jedan prijelomni dan na svakom putu; i sada kad se sjećam proteklog vremena, shvaćam da je cijeli dan, iako nervozan, bio zapravo – izvrsan – dan koji nam je trebao da se nakon ljepote svih tih španjolskih kulturnih gradova, osjećamo ponovno kao motoristi na cesti. Tek sada mi je pomalo 'sjela' cijela dosadašnja izvožena ruta – 4000km; kao da sam cijelo vrijeme do Sorbasa bio indiferentan i pun čuđenja – pun potrage i jurnjave za nečim neodređenim.

Deveti dan ujutro u Sorbasu, na obroncima Sierre, ispijamo kavu i javljamo se prijatelju, koji živi u Torrevieji; kolegi iz školskih, i kasnijih studentskih 'zagrebačkih' dana – koji je uvelike uspio u ovom turističkom dijelu priobalne španjolske. Pavo je danas, ili kako ga španjolci zovu – Pablo, direktor marketinga i voditelj projekta jedene od najvećih disko klubova na ovim područjima – diskoteke 'Pacha', franšizi poznate Pache sa Ibize. Spuštajući se sa Sierra Nevade i ponovno gledajući more, ulazimo u pokrajinu Murciu, i preko Aguilasa i Cartagene obalom vozimo za Torrevieju. Tamo planiramo doći ranije popodne te kod Pava napraviti bazu cijelo to popodne, i sutradan – te uživati u jedinom danu odmora, desetom danu, na našem putovanju španjolskom. Obala Murcie je crna, okolo su građevinske zone – grade se hoteli, bungalovi, cijelo područje se još od kasnih sedamdesetih, i doba nakon Franka, uvelike betonizira – ili kako je to u 'zemlji koride' obilježeno jednom riječju – 'urbanizacion'!

Torrevieja, s obzirom na ne tako čistu prigradsku zonu, je opet nešto potuno drugo. To je 'mlad' i čist grad – pun života, pjesme, zabave, disko klubova, zabavnih parkova, ugodnih restorana; a danas broji skoro 300.000 stalnih stanovnika. Interesantno je to kako je ovdje prije svega 25 godina bilo malo ribarsko naselje, i tko bi tada mogao pomisliti da će cijeli ovaj predio iznići u nešto ovako. Danas imaju sve – godišnje ih posjete milioni turista; kilometarske plaže, i marine, su pune od jutra do mraka – mada je za naše jadranske potrebe opuštnja u valovima, otvoreni mediteran, gužve, i britak isušujući vjetar ipak malo previše – nešto na što, možda, nismo naviknuti. Ali, svaki kvart, za stalno naseljene, stoga ima svoje bazene! Pavo nam je ispričao kako u ovim krajevima, uz njega i ostale Hrvate, danas živi i radi podosta ljudi sa prostora cijele bivše Jugoslavije. Danas, svi imaju – pizzerije, restorane, lokale, klubove – i kad smo pitali Pava dali se želi vratiti – odgovor je bio: ne – bar ne još! Nije ni čudo; jer mladom radišnom čovjeku u ovim područjima zaista je zagarantiran prosperitet – a u odnosu na uloženi rad – nešto što u hrvatskoj i okolnim nam zemljama još uvijek nedostaje! Tih noći posjetili smo i velike diskoteke, i iz prve ruke se uvjerili u mogućnosti nesputane zabave mladih iz cijele Europe; gostoprimstvo lokalnih ljudi i zaborav na ono što mi ovdje zovemo – nacionalizam! Bravo Torrevieja; i veliko hvala našem domaćinu – na boxu, i ugodnom društvu!

Nakon desetog dana koji smo proveli po plažama i ulicama Torrevieje, jedanaesti dan je povratak u unutrašnjost španjolske. Iako je 'urbanizacion' civiliziran, susretljiv i blještav; ipak smo sretni što se odmorni vraćamo u prerije – surovost ceste i vjetra – 550km do malog mjesta Fuendetodos – rodnog mjesta Francisca Goye! Fuendetodos se smjestio 50-tak kilometra ispod 'znamenite' Zaragoze. Unutrašnjost zemlje nas je još jednom privukla svojom razlikom i pričama koje španjolska obala nema. Stotine kilometara preko Raquene, ponovno Teruela, Montalbana – projurili smo bez stajanja; a onda smo došli u zemlju beskonačnog neba i ravnica, zemlju jakog vjetra koji pokreće stotine vjetrenjača za proizvodnju obnovljive energije, zemlju niskih tmurnih oblaka i znamenite povijesti, zemlju ogorčenu na Franka, i zemlju najvećih revolucionara – na ravnice na kojima je odrastao i Francisco Goya. Iz ovih predjela u kojima se samo čuje priroda i fijuk vjetra, jer ljudi gotovo i da nema, dolazi i izreka da 'uspavani razum rađa čudovišta'. Za nas je ovo jedna od top tri predjela kroz koiji smo se ikada vozili – fantastična osamljenost i horizonti Cortes de Aragon-a, Muniese, Lecere, i Blechitea.

Da, Blechite – mjesto koje se može naći na okultnim internet stranicama i knjigama, poznato po pričama o duhovima i nadnaravnim pojavama. Kažu da je tamo, u doba završnih ofanziva Frankovih trupa na Zaragozu 1938., pobijeno tisuće ljudi – žena i djece – kao osveta revolucionarnom zanosu republikanaca iz ovih područja. Nakon dogadjaja kod Blechite-a španjoski narod vidio je da nema šale sa niskim 'generalissimusom' – da on misli itekako ozbiljno; Blechite je utrao strah španjolske koja je nakon tog pokolja šutjela pred Frankom do njegove smrti 1975-te godine. Njemačke štuke, nakon Teruela, kasnije su uništile ostatke grada a rupe od mitraljeza još se uvijek vide. Grad se nikada nije obnovio, ostao je spomenikom jedne gluposti i krvi  (op.a.)!!! A žrtve?? žrtve još dan danas plaču – i ljudi koji se bave nadnaravnvim pojavama i vjeruju u njih, vole doći ovamo – i slušati! Blechite tako i djeluje, današnji živući ljudi naokolo šetaju u tišini, prolaze vjetrovitim poljanama pognute glave! Ja nisam mogao hodati sa duhovima i njihovom vriskom – Marija se naravno, prošetala kroz Blechite.

Malo kasnije dolazimo u Fuendetodos, Goyino rodno mjesto, malo mjesto na obližnjim ravnicama ogoljenim vjetrom. Cijela prezentacija Goye, kao jednog od najvećih svjetskih velikana kista, u ovim krajevima napravljena je tiho i intimno – sve je u stilu prirode i emocija tvrdih tihih ljudi koji žive na ovim područjima. Svakako da i ovakvo mjesto ima svoj hotel koji je bio prilagodjen našim potrebama, pa smo nakon još jedne sage potezanja i raspremanja kufera otišli posjetiti Goyinu rodnu kući i prošetati ovim tihim gradom punim sjećanja. Nekako je cijelo područje zaista usnulo i sjetno – valjda su puni zanosa suzbijene teške prošlosti – da ne spominjem vidljiviju izoliranost od ostalih dijelova španjolske – ili smo bar mi imali osjećaj 'sporedne' zemlje pune ljepote.

Iskreno, takvi krajevi, ne samo u španjolskoj, uvijek zrače više i ljepše nego lokacije o kojima se svakodnevno sluša i čita. Al opet to španjolsko definirano vrijeme za večeru i otvaranje restorana ne prestaje ni ovdje - strašno! Uvijek isto – u 11h i u 20h; kako uopće mogu izdržati glad – ili je sve, pa i to, jednostavno stvar njihove navike?! Uopće ne odstupaju od tog režima! Ok, mora se priznati da su više turističkije lokacije malo liberalnije po tom pitanju, pa se tako u Toledu, Cuenci, Cordobi i Rondi može pojest tijekom cijelog dana – jel sve ostalo bio bi udar na turistički proračun grada zbog nevoljkosti stranih gostiju koji okolo kruže. I, odjednom, to je to od španjolske – navečer u hotelu shvaćamo kako nakon oko 3000km napravljenih u osmici po meridijanima i paralelama 'zemlje koride' smo zapravo zaokružili sve ono što smo željeli vidjeti – uz svakako jugoistok Francuske – i prvih 1600km probijajući se iz Zagreba, preko Burgundije, na španjolsku granicu. Sada preostje povratak i padaju planovi kako to bezbolnije napraviti?! Odluka je da se vratimo u Figueres – koji je prema jugu udaljen 400km, odmorimo se i onda u dan i pol pređemo zadnjih 1500km autocestama Azurne obale i ponovno Italije. Možda bi se cijeli plan mogao izvesti puno brže, no shvaćamo kako nije potreba forsirati i da bi takva besprekidna tura na kraju pokvarila doživljaj cijelog puta – i dosadašnjeg 'turističkog' tempa punog gradova, sela i obojanih pokrajina.

Dvanaesti dan, rano ujutro, još jednom kružimo okolnim ravnicama i sporednim stranputicama uživajući u drugačijoj 'planeti' vjetrovite okolice Zaragoze; a onda prko prerija Azaila, Escatrona, Caspea i Fraga ponovno, u ranijim popodnevnim satima, ulazimo u kišnu Cataloniju. Ponovno u Figueresu! Ovaj kišni Dalijev grad smo nekako izabrali da bude naša početna i završna postaja po 'Autopistas de Espagna'; da bude odmor, nakon i prije, cestovnih gužvi i jurnjava Francuskom i Italijom. Navečer u hotelu starog Nijemca, nakon večere čiji smo početak još jednom nestpljivo čekali, buljimo u kartu i pretresamo dojmove gledajući fotke. Doviđenja španjolska! Naravno, do sljedećeg viđenja!!! Sljedeći, predzadnji, trinaesti dan putovanja odveo nas je zajedno sa tranzitnim prometom preko Perpignana, Marseille-a, Cannesa i Monte Carla – dalje za Genovu i Tortonu, u kojoj smo se, nakon 800 kilometara, skrasili u boxovima motela na nekom tihom polju – gdje konačno nisam morao skidati i nositi kufere, jer je cijeli motel u obliku garaža – pa motor doslovno – 'spava' s vama.

Dan vožnje i pravaca francuskih i talijanskih auto-cesti – al dobar za sjećanje na cijelu rutu i sažetak, pretresanje misli o cijenama i razmišljanja o regijama koje smo posjetili. Zadnji dan – još jedan za prevaljivanje povratničkih 'udaljenosti' po tri trake – osvanuo je maglovit i vlažan! Još jedan dan auto-cesti! I tako; ranije to popodne – nakon puno isprekidanih crta, par sandwicha, litara benzina, brzina od 180km/h, i nakon 700km magle preko Piacenze, Brescie, Verone, Venezie, i susjedne nam ljubljene Slovenije – ugledali smo ponovno tablu – Zagreb!

U 13 i pol dana prevalili smo 6500 kilometara, uključujući dan i pol odmora! U 12 vozačkih dana prosijek je bio 542 kilometra dnevno – s najduljom dnevnm turom od 980km, i najkraćom od 250 kilometara. Vjerujemo da su cijene benzina već poznate ljudima koji su zapadnim zemljama prolazili motorom – oko 1,3Eur – bez iznimaka u sve tri EU zemlje: Italiji, Francuskoj i španjolskoj. Hm, zanimljivo je pitanje smještaja i cijena koje se pri tom susreću – pa hajmo sumirati neki okvirni dnevni prosijek za sve, i reći da on dnevno iznosi oko 140-150Eur – uključujući u to: benzin, hranu, noćenje, ulaznice. Naravno; shodno potrebama! Veći dio budgeta svakako gutaju cijene auto-cesti i benzin većih tranzitnih brzina potrebnih pri odlasku prema zapadu Europe – a u svemu – naravno – prednjači Francuska, i njeno bezrazložno pokazivanje i pumpanje nacionalnog imagea kroz ispaljenja u svemu što ih okružuje! Definitivno nisam njihov pobornik! Italija je Italija – tamo se može naći i tanjur obične tjestenine sa dvije srdele od po 25Eur; ali Talijanima je nekako oprošteno kroz ugodan osjećaj sličnog mentaliteta kao naš – i Italija je, mahom – tranzitna; bar za Mariju i mene (op.a.)! A španjolska?? španjolska je opravdala zapravo sve! španjolska kompenzira svoj skuplji istok i jug svojom jeftinijom unutrašnošću, svoj masovni turizam i gužvu svojim zaboravljenim i pustim ravnicama, svoju betonsku inertnost svojom kulturnom baštinom i ljepotom, i sve to uobliči u – snagu, povijest, priču o sjećanjima i tradiciji; i priču o preriji – tamo negdje 'malo dalje' na zapadu – na planetu: španjolska! Prerije mame kao crvena krpa! Ole!!!

 
Karta putovanja









Vožnja, text i fotke: Marija i Matija Stojanović
  

< «		» >