Restauracija - Vespa VL1T "Struzzo" 1955

[Dado]

Priča počinje tamo neđe krajem 2010. godine.

Željko zove i kaže da se prodaje stara Vespa od Pasqualicchia, prvih vlasnika. Nije u voznom stanju, nema ni mašinu, rastavljena je i sve je u kutijama ali ima papire. Nisam baš bio previše zainteresiran. Na njegovo nagovaranje i priču da ima interesa van grada i da bi bilo dobro da ipak ostane u gradu, pristajem. U tom trenutku sam već imao dvije Vespe PX ali ipak je to oldtimer i to iz Grada, Vespa VL1T zvana "Struzzo" iz 1955. godine. To je prva Vespa od 150 kubika, ima far na volanu i zato nadimak koji u prevodu znači noj.

Vespa se nalazi ispod Medareva u Antuna P. Dogovaram se s njim i idem vidjet u kakvom je stanju. Kad sam vidio tu hrpu dijelova i ruzinavu šasiju... promislio sam da bi samo budala odlučila uložit u to
Ipak ne odustajem i krcam sve što se moglo skupit dijelova okolo kuće




Vespa u kutijama putuje u garažu ali imam originalnu prometnu (saobraćajnu) iz 1968. kad je zadnji put bila registrirana. Imam i kupoprodajni ugovor između Antuna i vlasnika, kao i kopiju ostavinske ali nikad naravno nije napravljen prijenos.

Evo je u garaži sa provizorno stavljenim dijelovima.




A sad malo o Vespi, što sam doznao sa raznih strana pa poslije i od prvih vlasnika (u toku restauracije sam dobio i neke podatke od Piaggia ali o tome kasnije).
Nakon što je prvi vlasnik, gospar Nikola Pasqualicchio umro (1991.), Vespa je ostavinski pripala njegovom sinu Vlahu ali nije nešto vožena jer je dugo godina bila parkirana u garaži u bivšeg "Zidara" između Peytona i Čokolina. Nakon toga je završila u rodbine u Trstenom. Tamo je zadnji put viđena u vožnji. Ponovo se vraća u grad 2006. god. kad je kupio Antun. Nakon toga misteriozno nestaje mašina, a ono što je ostalo je rastavljeno i ostavljeno da propada.

[Dado]

Kako nema mašine, krećem pomalo u potragu. Tijekom sljedećih godinu-dvije uspio sam prikupit nešto dijelova ali daleko od početka sastavljanja mašine.. 





Vespa nastavlja ležat u garaži i čekat neka bolja vremena i financije.

Za to vrijeme bilo je ponuda za prodaju ali to mi nije bila opcija, neka stoji.

Trebalo mi se ipak puno toga poklopit da bi počeo sa radom. Osim financija treba mi meštar i treba mi garaža.

[Dado]

Na jesen 2023. moj prika Taha me nagovara da krenemo sa restauracijom u njegovoj garaži. Taha ima znanje i ima alat, sredio je sebi već jednu Vespu.

Vespa seli u Mandaljenu i restauracija počinje.







Prije nego što šasiju odvedem na pjeskarenje treba zakrpit bezbroj nepotrebnih rupa i sve rastavit.
Taha u akciji.



Pjeskaranje dogovaram sa mladićem u Vitaljini, krcam dijelove u prikolicu i vozim tamo. U međuvremenu sam s Tonćijem dogovorio da nakon pjeskarenja dođem u njega u garažu da se lim odmah zaštiti.

Nakon par dana pjeskarenje je bilo gotovo i Vespa je u Tonćija u komori.





Vraćam je nazad u Taha Garage i pomalo se radi na limariji i traži mašina. Brusimo dijelove šasije i pripremamo za primer, a ono što nije pjeskareno čistimo od boje. Prvi je mjesec 2024.





Postoji ideja da se ugradi mašina od nekog drugog modela ali nakon što smo vidjeli da bi trebalo kidat šasiju odustajemo od toga.
Imam kod sebe mašinu od Vespe Sprint iz 1967. koju sam dobio na poklon od prijatelja iz Dusseldorfa. On je ugradio novu tuning mašinu, a originalnu mašinu poklonio meni za Struzza. Nažalost ni ona ne ide bez velikih preinaka na šasiji.

Pratim i talijanske oglasnike i tamo neđe u travnju nalazim originalnu mašinu. Kompletna je i radi ali na oglasnik se ne može registrirat van Italije, samim time ni kontaktirat prodavača.

Na pamet mi pada prijatelj iz Vespa kluba Skadar koji sad živi u Rimu. Čujemo se i kaže da je on već registriran na tom oglasniku. Odlično. Kontaktira prodavača i radimo odmah grupu na WhattsApp-u. Sve dogovaramo. Treba unaprijed uplatiti iznos za mašinu i poštarinu. Nije mi svejedno ali prika me uvjerava da nema problema jer je prodavač sa sjevera Italije.

Lik mi šalje detalje za uplatu, a onda samo još jedna dilema više. Preziva se Dainese. Kolike su šanse za to
Ajde mislim se nije valjda sve izmislio i uplaćujem mu na banku. Nakon par dana javlja da mašina kreće za HR.

[Dado]

Početkom svibnja stvarno stiže kutija sa mašinom iz Italije. Sreći nema kraja.



Po riječima vlasnika mašina je ok i pali ali naravno da ne želim ništa riskirat i namjeravam radit kompletnu reparaciju.

Tko to može napravit u gradu osim Mara Guce. Zovem ga i kaže da je loš sa vremenom ali ipak pristaje radit na mašini u pauzama posla na brodu (školsko-istraživački brod "Naše more"). Srećom vrti se tu po našem akvatoriju.

Nosim mu mašinu i sve dijelove koje sam do tada kupovao da iskombinira najbolje što može. Ima tu par blokova, nekoliko karburatora, barem tri klipa, radilice itd... Nakon što je sve rastavio javlja mi što od novih dijelova treba naručit.







Nekako u to vrijeme zove me Livio (iz Vespa kluba) i kaže da mu treba mašina za Sprinta i da je čuo da ja imam baš tu iz 1967. Dogovaramo sve i on je kupuje. Hvala priki Nikoli iz Njemačke, ipak smo iskoristili njegovu mašinu za Struzza.

Nabavljam sve dijelove, Maro radi u slobodno vrijeme na brodu i početkom srpnja mašina je sastavljena i ima iskru.








U međuvremenu radovi na limariji u garaži se nastavljaju ali nismo mogli odolit da ne upalimo mašinu

I tako pomalo udri po limariji i ostalome do kraja godine.















Pomaže tu i meštar Dejvi kao i za neke druge stvari.

[Dado]

Početkom godine (2025) radovi na limariji još traju.

Imamo problem sa sicem koji je po svim shopovima original za ovu Vespu ali razmak rupa ne odgovara šarafima na šasiji. To sam znao ali sam ga ipak naručio jer drugog izbora nisam imao. Nisam htio sic nekog drugog modela. Radi se o pristojnom iznosu ali vjerujem u Tahu i da će se to riješit.

U tu svrhu sam mu napravio animaciju što treba napravit



I naravno, riješeno. Još malo brusilice, glaspapira, kitovanja i ne primijeti se da smo nešto prepravljali.






Napokon je vrijeme za primer. Tek prvi kako se kasnije pokazalo










Nakon toga vozim sve u Tonćija nadajući se lakiranju ali ne prolazimo na tehničkom

On dio toga popravlja, dorađuje i daje primer na sve osim šasije. Moramo natrag u garažu za sve to ispravit.








Opet kitovanje i struganje, ne znam koji je ovo put. Taha daje primer na šasiju i onda opet glaspapiranje i priprema za temeljnu boju.








Kako Vespa ide u original restauraciju trebalo je nabavit i originalnu boju. Temeljna i glavna boja su MaxMeyer i sve je uz pomoć Tonćija naručeno u generalnog zastupnika u Zagrebu. Imaju original kodove iz 1955.
Sreća pa tada nije bilo više opcija boje, imaš tu sivu "Grigio MaxMeyer 15048" i sve Vespe su par godina bile u istoj boji

Idemo sa temeljnom bojom "Fondo rosso opaco MaxMeyer 10055M" koju Taha radi u garaži.








Za finalno lakiranje dogovaram komoru u mom susjedstvu, Ruso servis u Močićima.











Toliko smo slika ovih Vespi vidjeli, toliko smo je zagledali u muzeju u Pontederi i pitali se da li će to biti ta boja koja treba.
Gledajući onako pituru u gambeli nisam bio baš siguran. Kad sam na kraju došao po nju bilo je opće oduševljenje. To je to!

I tako dođe pomalo peti mjesec, Vespa je nazad u garaži spremna za sastavljanje.




Bili smo sretni ko mala djeca ali pojma nismo imali što nas još čeka

[Dado]

Kreće dugo očekivano sastavljanje.
Naravno da nam je ovo prvi put da se susrećemo sa nečim ovakvim. Sve što sam dosad naučio bilo je čitajući razne forume, gledajući videa i to svih ovih godina dok je Vespa ležala u kutijama.
Imamo par jokera zovi. Najviše sam na kraju koristio Vespa meštra i frenda Igora iz Valjeva putem video poziva. Radio je nekoliko starih Vespi, između ostalih i ovaj model.
Trebalo je prvo naručit dijelove i to onako gledajući sheme da bi uopće znali što nam fali. Dijelove sam naručivao iz četiri web shopa; dva talijanska i dva njemačka. Srećom, još uvijek se sve može naći, naravno po adekvatnoj cijeni

Rekli su nam da se prvo kreće od podnih lajsni pa idemo. U 1955. nije bilo pop nitni, a pošto pazimo na svaki detalj morao sam uz original nitne naručit i poseban alat da ne moramo kuckat čekićem.







Tu je odmah i poluga nožne kočnice jer su nam, pogađate, tako rekli da ide

Nakon toga slijedi nogara. Sve to ide bez problema.




Provlačimo instalaciju struje.






E sad ide vilica. Znali smo da neće bit lako ali nismo očekivali ni da će biti toliko teško koliko je na kraju ispalo. Oteglo se to na nekoliko dana.
Evo samo mali uvid u problematiku. Na ovoj shemi imamo samo ovo označeno žutim (i blatobran naravno), sve ostalo do zadnje šajbe je trebalo nabavit i nekako sastavit.




Imam samo ovu sliku kad smo tek počeli jer nam poslije nije bilo do slikavanja




I evo ga, sastavili smo da vidimo kako izgleda.




Imali smo na kraju problema sa ovim unutrašnjim navojem koji je bio dobro uništen ali tu je Dejvi koji ima alat za takve stvari i sve je sjelo na svoje mjesto.

[Dado]

Provlačimo dio sajli koje idu kroz šasiju. I tu je bilo malo problema i nervoze što je Taha riješio i spasio mi par godina života




Nakon toga par jednostavnih sastavljanja.







Ovo što se vidi temeljna boja, to tako treba biti. Štedilo se 50-ih i u glavnu boju je lakirano samo ono što se vidi.


Ubacujemo mašinu.






Vidi se razlika

[Dado]

Zadnja rota je tu.



Pa onda vilica sa blatobranom i prednja rota. U isto vrijeme treba provući sajle od prednje kočnice i kilometraže, a prije vilice stavit bravu volana. Ne ide to baš lako jer sajle idu kroz vilicu koja, je li, ima dva koljena. Sajla kočnice ide do dna vilice ali sajla km na jednom mjestu kroz rupicu izlazi vanka, cirkus



I evo je na podu




U međuvremenu je ugrađen km sat (naravno ne bez problema) i far pa se može stavit volan. Spojene su sajle kočnice, mjenjača i gasa.



Počinje to pomalo sličit na nešto.

Spajamo struju.



I ovaj Vespa znak zahtijeva posebne nitne, nije to ništa, već imamo iskustva sa lajsnama i alatom.

Imamo malih problema sa strujom ali moram je napokon probat provozat pa stavljamo rezervar i sic.



Prvo startanje.



Povratak iz prvog đira.

[Dado]

Nisam nikako zadovoljan sa strujom, stara je to originalna instalacija od 6V. Imamo problem sve spojiti da bi proradilo, a vidio sam u vožnji da Vespa ne ide kako treba.
Da ne bi sad sve ispitivali i mijenjali zavojnicu po zavojnicu, odlučio sam prebacit struju na 12V što bi trebalo riješit probleme.
Srećom postoji plug & play paljenje koje naručujem.



Mijenjamo žarulje na 12V i spajamo novo elektronsko paljenje. Sve radi super i Vespa ide puno bolje.

Stavljene su ručice volana što bi značilo da smo gotovi, nema više šporkih ruka

Napokon je i Taha krenuo u đir. Ovaj zadnji sic je on u međuvremenu sam napravio.






Tu je priča manje više gotova što se tiče restauracije, sad kreće priča sa papirima.

Prije nego se uopće krenulo sa restauracijom, uspio sam doći do gospara Vlaha Pasqualicchio i napravio kupoprodajni ugovor. Tad sam doznao neke stvari o Vespi. Međutim pretpostavljao sam da bi ipak moglo bit problema sa registracijom jer je prometna istekla 1969. godine. Piaggio ima svoj službeni arhiv (Archivio Ufficiale) gdje se online mogu naručiti svakakvi papiri (naravno masno naplaćeni). Naručio sam potvrdu o originalnosti (Certificato di Origine) u kojoj se potvrđuje da je Vespa sa tim brojem šasije i brojem motora originalna te da je proizvedena 1955. godine u Pontederi. Dodali su još podatak da je prvi put prodana 03.03.1955. u Piaggio salonu u Torinu.

U vrijeme kad smo bili pri kraju sa radovima bio sam do STP-a sa papirima vidjet hoće li bit problema. Sve je u redu ali na ostavinskom rješenju nije upisan broj šasije nego samo tablica. Ne može to tako, kažu. Ne pomaže ni ova potvrda od Piaggia-a.
I što sad. Angažiram odvjetnika da se ispravi to rješenje i donese novo. Znam da to traje mjesecima na sudu ali pomoću nekih veza, novo rješenje je doneseno za mjesec i po. Sad treba čekat da postane pravomoćno, a to je 15 dana od kada svi nasljednici dobiju rješenje i prođe pravo žalbe. Traje to još mjesec i po dana ali napokon imam pravomoćno rješenje sa upisanim brojem šasije.
Davno prije sam naručio tablicu koja me čeka na STP u gradu.

Ali to nije sve. Vespa ide na PV table i to zahtijeva proceduru oldtimer saveza da bi se dobile takve tablice. Treba izvršiti vrednovanje vozila i dokumentaciju poslati u HROS (Hrvatski oldtimer savez) koji onda (ako su uvjeti ispunjeni tj. ako je Vespa pravilno restaurirana) izdaju knjižicu oldtimer vozila.
Srećom lokalni procjenjitelj je iz Konavala i dosta brzo to odrađuje. Vespa je vraćena u original stanje (osim 12V paljenja) i ne sumnjam da će sve biti u redu. Ubrzo iz Zagreba stižu papiri koji to potvrđuju.
Isti dan je vozim na tehnički gdje opet ima nekoliko upitnika i poziva u ZG ali na kraju (najviše na osnovu HROS knjižice), Vespa je napokon registrirana.

Prošlo je točno dvije godine od kad je dovezena u Taha Garage i početka restauracije.

Što smo sve u te dvije godine prošli može razumjet samo netko tko je nekad radio restauraciju. Bili bi sretni kad bi neki dio ugradili bez dodatnih problema i izgubljenih živaca. Naravno da je obojici ovo prvi susret sa ovakvom restauracijom, a sad Vespu znam do zadnjeg šarafa. Možete zamislit koliko je to vremena provedenih pred ekranom, pretraživanja dijelova, uputa, pa onda ugradnje dok sve ne sjedne... najviše su ipak stradali živci
Kad sad vidim Vespu na parkingu nije mi nimalo žao ali bojim se da bi opet ovo radio

Tahi se nikad ne mogu dovoljno zahvalit jer bez njega ovo ne bi napravio. Moj duboki naklon.
Puno hvala i ostalima koji su svaki na svoj način pomogli: Guca, Tonći, Dejvi, Dominik, Nikola, Dubo, Igor, Besart, Željko, Mario, Cvijeto, Aida, Lina, Đurovići, Ruso i mojoj ženi koja je trpila što me mjesecima nema doma

[Dado]

I na kraju neizbježno pitanje je koliko to košta?
Košta točno onoliko koliko su mi rekli prije nego sam počeo i bio sam spreman na taj iznos, koji nije mali, moglo se kupit novi motor manje do srednje kubikaže. Puno me je više koštalo živaca ali ni to ne žalim jer je projekt uspio. Svaki put se razveselim kad je vidim, a ne može se platit koliko mi svaki đir vrijedi. Pogotovo što je to originalna dubrovačka Vespa i spašena je od propadanja. Dobar je i osjećaj da je 70 godina staro vozilo ponovo na cesti.
Financijski gledano ne možete izgubit, ovo je trenutno moje najvrijednije vozilo. Samo što nije na prodaju...

[Taha]

Bravo prijo, ovo je bila prava avantura. Znam da je trajalo možda je i moglo brže ali ne bi bila ovako lijepa.
Tako sam sretan što sam bio dio ovoga svega.
Bilo je muke ali svaki trenutak se isplatio 😀

[nikolab]

Bravo ! 

[stalker]

U jednom dahu sam sve ovo pročito mada sam ponešto o cijelom projektu već znao. Što reći nego kapa do poda!

[Bajac]

S gustom sam citao i drago mi je da je projekt uspio, nema vece srece od toga!
Financije se na kraju zaborave kad dode to zadovoljstvo svaki put kad se provozas!
U zdravlju ga vozio!

[Dado]

Hvala svima.
Taha zna da je ovo samo ukratko napisano, ono što smo sve prošli stalo bi u pristojnu knjigu