Jutro mamurno, tmurno i kišno.

Uz njihove nagovore da ostanemo, mi ipak idemo dalje.

Ima jedna cesta, albanska, planinska koju još nismo odvozili. Jupiii! Kraj Sv. Nauma ulazimo u Albaniju. Vrijeme se polako smiruje. Više nije potop, nego lagana kišica

, a u daljini sunce. Ustvari mi se vozimo po rubu, naravno kišnom stranom. Prolazimo albanske gradove, tj. sela i penjemo se visoko.











Hvala Romana i đivo što ste nas pripazili







To je cesta kakvu volimo, uska planinska, u ne baš najboljem stanju sa dosta serpentina. čas smo dole, čas smo gore


Skoro pred kraj ceste (oznaka nepoznata), iza gradića Leskovika stajemo u mali seoski restoran gdje mala djevojčica zove mamu na telefon da nam dođe pripremiti ručak

. Pokisli i smrznuti.

Fino smo se tu odmorili, ugrijali i pomogli sa domaćim delicijama. Ah te njihove pomadore! Nastavljamo dalje prema albansko-grčkom graničnom prijelazu za koji baš nismo sigurni da ga kao turisti možemo prijeći.

Većina auto karata ga nema ucrtanog, osim jedne karte, firme „Reise Know How“. Inače koristimo samo njihove karte, jer se ne mogu pokidati od silnog presavijanja i zadovoljni smo njima. I mi ipak tu ulazimo u Grčku.

Vozimo za Zagoriju i naše selo Monodendri.


Inače Zagoriju čini 45-46 malih sela izgrađenih od svijetlosivih kamenih ploča. Tu se nalazi i Nacionalni park Vikos – Aoos sa veličanstvenim kanjonom Vikos. Smještamo se u simpatičnom hotelčiću imena Arktouros Hotel (za svaku preporuku),

robu stavljamo na sušenje po radijatorima i baldahinu, a mi se grijemo vrućim tušem. Šetamo selom,večeramo u obližnjoj taverni i idemo na zasluženi spavanac.


