Nije to lako!!! Dugo sam čekao inspiraciju i jutros krenem na Korkyru, u Orašcu zbrijem dragog Stalkija, sjednem na rivu, kafa cola (jebiga sad sam neka ličnost, da ne bila bi piva i uhvati me muza). I to je to. 100.000, e moji ljudi. Imali smo ih mi mnogo puta, skupiš, skupiš, dođe građevinar, nakači ti neki kućerak na ionako dovoljnu kuću i odoše bez traga. Opet skupljaš i taman kontaš imaš i onaj švaba u bemveju izbaci novi model i što se mora ma i nije teško. I opet odoše da čovjek ne povjeruje.
Ali ovih 100.000 niko, ama baš niko meni, Iris i Zingiju ne može uzet. Naš Zingi ima sad već dobrano preko 100.000 km. Ludilo, osjećam se kao malo dijete kad mu daš lizalicu. I to ne bilo kakvu, to je pravi čupa čups.
Upozorenje: ko ne želi da čita moje kurčenje nek ovdje i stane.
Ma nisam ni promišljao da bi trebao tako ali svi ovi što misle da je ovaj stroj ovakav ili onakav neka ovdje i stanu. Turci su se bojali gusala i pjesme jer pjesmu i muziku ne možeš ubit. Zingi svih ovih 100.000 sviru strahovitu simfoniju, a nas dvoje luđaka pjevamo li pjevamo. Kakav je to motorić!!! Ludilo!!! Moj nadomjestak za sve što nisam i neću imat u životu. Preplavljen sam emocijama!!! A kud nas je sve vozio.
Toliko lijepih zemalja, ljudi, prijatelja, uf, uf...
Bili smo mi u pustinji, bili smo mi na vrhu planina, prolazili kroz rijeke i doline, čas bili gore, čas bili dolje. Nije to lako. Vazda bit na one slatke dvije rote. Ubija te kiša, vjetar, sunce, a tek prašina, ma nije to lako.
Zato nam nemojte biti zavidni, a znam da mnogi jesu. Jebeno je to proći 100.000, a imat samo jedan kvar. Ove godine sve nekako naokruglo, tako i to da 10 godina putujemo na tim sisatim motorima. Ludilo. Nije opet kažem lako kad ti žena kaže mogli bi tamo, mogli bi amo, da samo znaš što ima tamo, da samo znaš što ima amo. Divota, ma divota.
Jebote al godine lete. Svaka godina je bila nešto posebno, mnogima nedokučivo. Ne materijalno jer ovo svak može. Ovih 5 i po godina sa Zingijem je nešto što sanjat ne možeš. Bolje od sna.
On je naša škrinjica za sne. S njim smo "narasli" naravno za moje i Iriskine okvire. KAKAV JE TO STROJ. Jebote kad je došo sjećam se ko sad. Nikako da rečem to je to ali brzo se uvuko pod kožu. Kurva je to i to bavarska. Nije njemu u jednom danu daleko skočit do Rumunjske, do Grčke, do duboko u Italiju i tako dalje. Kako da ga ne zavoliš. Vjerovali vi ili ne s njim se možeš ispričat do mile volje, a da ne govorim da smo jedno tijelo.
Jutrima kad se budim samo me jednog strah, da mi preko noći ne izraste kakav dio od GS-a, naravno adventure-a. Nije lako živjeti 365 dana samo misleći na familiju, naravno da nije ali cijela ta familija misli sam na jedno, a to je "put pod noge". Ludo zar ne. Ludo, ludo ali to smo mi, dovoljno mali ali dovoljno i veliki na ovom našem prgavom bavarcu.
Volimo te Zingi i bog dao da nam još bezbroj cesta pokažeš.
Uvijek tvoji Tonći i Iris
Tema: 100.000 ili kurčeviti izvještaj (Posjeta: 4958 vremena)