He, he,he,he……

[Tonći]

( do Tatri velikih, malih, svakakvih i nazad )

uspjeli smo se i ove godine otisnut. Muka je to bila velika. Posla je bilo ove zime i ona bučica je bila puna do pucanja. I baš kad misliš da je sve ok, ulete nenadani izdaci i kako je napuniš tako je isprazniš. Ali što ćeš? Sve je to život ! Motiv je bio preveliki da bi ovaj godišnji ostali doma.
Kontam, ljude smo navikli da napišemo dvi, tri riči, a i neki su se vele raspisali  . I odlučimo mi na onoj jednoj našoj kavi da putovati moramo, a što se mora nije teško!
Dogovor pada da spičimo kroz Bosnu, pa preko Mađarske, Rumunjske, malo čornemo Ukrajinu, zbrišemo u Slovačku, obiđemo Tatre, Fatre i ostale planine, skoknemo do Poljske i bris doma. Dobro smo mi to isplanirali, ali ne ispadne uvijek tako. Ispalo je još i više  . Pokušat ću dočarat!
Odmah na početku tog kratkog planiranja naglasio sam Iris da ako na putu ne budemo imali povijesnih činjenica, ništa od toga. Neće Vam biti zanimljivo čitati, jer povijest je sad in na našem forumu. Tako i bi, svaki dan smo maznuli po nekoliko starih piva, a bilo je tu i nešto starog Jackija. Povijest je povijest i ne treba od nje bježati  .
Na Zingiju sam servis napravio tri dana prije i odmah ga natovario, znajući da zadnji dan neću imati vremena. Zingi sređen, prede kao urica i pita što se čeka? E moj Zingi, čekamo petak, a petak je dan za metak.

Rano jutro nije pola šest, nego pola pet i ovaj put preko Doljana u Bosnu, Osijek, Beli Manastir i u Mađarsku. Bilo nam je vruće, ali ništa strašno. Za mene taman i ovako vruć dan proveden na cesti je bolji nego na poslu    Slika do Mađarske nema iako sam molio Iris da tu stvarčicu izvadi vanka  . Prvi dan stižemo u Szeged, grad 100-tinjak km od Rumunjske granice. Traženje sobe, smještaj, Zingi na sigurnom, večera i piva    Moramo proslavit bježaniju    Szeged nam se baš svidio, lijepi mali gradić na obalama Tise. Šetnja po centru i obavezno sjedanje uz rijeku.












Ujutro rano dizanje i gas za Rumunjsku. Htjeli smo nekim lokalnim cestama, ali nam to baš i nije pošlo za rukom, pa smo se našli na autocesti. Za jedan i po km auto ceste smo kupili vinjetu i sa pumpe do kraja autoceste nismo sve brzine uspjeli prešaltat. Koji zajeb, smijali smo se cijeli dan.





U Rumunjskoj sve isto kao lani. Uredno, polja pokošena, suncokreta kao u priči, samo što ona kraljica noći (dana) od prošle godine je malo ostarjela . Hebote, dobro je bilo pičiti po poznatim cestama drage nam zemlje. Poznati lokali, skoro da su nas prepoznali  . Piči, piči za Ukrajinu, viče Zingi, dosadili smo im ovdje. Blizu granice je bio moto skup i prcnem Iris da idemo. Zingi odmah počeo trokirat, a ona nije stala do ukrajinske granice. E tamo nema priče! Ukrajina! Uf, dolazak na granicu sa nepreglednom kolonom kamiona i auta.







Stojimo u koloni i čekamo red, vruće. Ugleda nas policajac i poziva naprijed uz pitanje: „turisti, dokud idemo, imamo li alkohola, narkotika…?“ Malo pregledao ispod motorke ogledalom, dobili „važne“ pečate i gas. Nismo htjeli voziti glavnim cestama, nismo  mi više mali . Glavna cesta loša da lošija ne može biti, pa mi skrenemo i odvozimo nekih 50-tak km sporednih cesta. Luda kuća, to stvarno nisam nikad vidio. Prva i polako. Nisu to rupe, to su krateri.









Većinu smo odvozili makadamom uz cestu.  Ovo malo Ukrajine što smo zagrebali, mi se svidjelo, Iris ne. Lijepo je nekako divlje, stari auti po cestama, meni sve zanimljivo. Nekoliko ljudi s kojim smo pričali su jako srdačni i trudili su se iz petnih žila da nam pomognu. Svakom kome kažeš Ukrajina, asocijacija je na Ukrajinke. Ne znam što jedu al su baš dobre, od djeteta, cure, žene, starice. Na moju konstataciju, Iris kaže da su i muškarci fini  . Ja stvarno ne znam, nisam primijetio ni jednog. Došli smo do Uzhgoroda  i našli smještaj. Krasan hotel, bazen, restoran odličan. Večera uz vatromet, znaju oni da je posebna faca stigla  Ma šalim se, bila je svadba, a vatromet im je trajao kao dva za ljetne igre. Ukrajina, na jednu stranu raskoš, a na drugu jad, oronule zgrade sa satelitskim antenama 







g

[Tonći]

Dizanje i pravac granični prijelaz. To je sve samo ne , granični prijelaz. Više mi je izgledao kao konc logor.










Ali hajdemo redom. Imali smo nešto njihovog novca koji ne smijemo iznijet iz zemlje i odmah prije kapije, da kapije od graničnog prijelaza kupuje Iris vodu, sok, cigare. Stojimo ja i Zingi na parkingu i od mirisa benzina ne možeš ostat. Koji ti je vrag sad Zingi? Šutim i ništa ne govorim, ne mora baš sve Iris znati    Na kapiji nam vojnik daje komad papira – talonček kojeg moraš dati na izlazu kad ga svi ispečatiraju. Prolazak ukrajinske granice i ulazak u Slovačku trajao je skoro tri sata. Ljudi leže na travi, djeca igraju nogomet, strašno, a oni doslovce svaki auto raskopavaju. Pa i nas. Nikad prije nisam sve stvari izvadio iz motora. Brojali su nam ibuprofene, a naravno uzeli cigare. Ali ne one ukrajinske, nego naše, hrvatske. E kako su mu se okice zasjajile kad je ugledao Walter Wolf. Više nije kopao po našim stvarima. Jako su rigorozne kontrole, jer se puno šverca, naročito benzin koji je ispod eura u Ukrajini. I odatle smrad benzina, a ne iz mog Zingija. Heben osjećaj kad ti pretresaju stvari, nemaš ništa zabranjeno, ali luda je to zemlja, a mi bikeri imamo malo mjesta, pa kao hrčci sve zbijamo    Koliko su nas prepali, kad smo se morali pomaknuti Zingi nije davao znakove života. Al poslije je sve bilo ok.



U Slovačkoj skoro ista procedura, ali bez talončeka. Pretres je bio jako brz    Sve smo pečate skupili i briši za Tatre. A tih boja, cesta, predivno.



Želja mi je bila da Zingija slikam sa balama sijena, ali nije bilo šanse, poljoprivrednika posvuda. Sve je pokošeno, uredno, fino.









Vozimo se do Bardejova, šetnja trgom, marenda, piće.













Bilo bi lijepo ostati, ali moramo, mi se volimo voziti. Vozi, piči, ali ovaj put ništa od struganja. Bili smo pravi turisti, ma svi su bili brži. Dođe to s godinama.











Idemo do dvorca. Prolazimo Prešov, Košice i vraćamo se prema dvorcu Spiš u Spiškie Podhradie. Do njega ima puno pješke, pa hvala ljudima što su izmislili zum na fotoaparatu. Nećete vjerovat kao da smo bili gore 







Amo,amo, tažit pansion, izist, popit, izist, popit  Spavali smo malo dalje u Levočskoj dolini.






Ujutro dizanje i gas za Tatre. Već su nam na vidiku. Nepregledna polja, šume i napokon zavojite ceste, prijevoji, ma to je ono od čega mi poludimo.









Samo vozi ! Mislit će neki kao nije normalno, kako nije odmor toliko guliti na motoru, ali za nas je to ok, mi to volimo, mislimo da je iza svakog bogena još bolje, još ljepše. I jest!!!











Slovačka je lijepa, uredna, jeftina, dobra piva, savršene sporedne ceste. Glavana destinacija putovanja su bile Tatre i nismo požalili. Ustvari mi smo bili izvidnica za onu skijašku ekipu s foruma, jer u Tatrama ima mali milion skijališta, finih i slatkih. Ski resori su stvarno dobri. Kao da si u Madoni, ne zaostaju ni malo.











Svega imaju samo ne jednu stvar, a to su odmorišta sa klupama kraj puta, pa je svaka marenda bila na Zingijevom desnom kuferu.



Danas smo obišli Male i dio velikih Tatri. Smještaj smo potražili u červenyom Kuštoru na samoj granici s Poljskom. Krasan pansion sa restoranom uz rječicu. Tu smo otkrili Tatranski čaj. Kasnije šetnja gradom na kolače, čaj i spavanac.

[Tonći]

Dizanje i opet cesta. Super smo raspoloženi i baš guštamo. Pasemo očima 







Dvoumili smo se da li da uđemo u Poljsku ili da potražimo neki vodeni park kojih ima dosta. Ali pošto se ja ne volim kupati ništa od toga, odluka pada da idemo za Poljsku.



Naravno ne odmah tu, nego se vraćamo u Visoke Tatre i preko njih ulazimo u Poljsku. Koja divota, nema granica, a cigara i vodke možeš imati koliko hoćeš. Super, vozimo za Wieliczku.







Tamo ćemo ostati dva dana. Prolazimo kroz Zakopane i stižemo. Smještamo se u simpa hotelčiću. Presvlačimo se i idemo u obilazak rudnika soli.  Rudnik je 135 m pod zemljom i spuštamo se drvenim skalama u krug.













Fenomenalne ogromne dvorane, 25 kapelica, koncertna dvorana, kipovi, reljefne slike, a sve od soli. Sam obilazak traje 3 sata.









Dosta za danas, krepo sam. Zovemo Zbignjeva, poljaka kojeg smo prošle godine sreli i doveli u Dbk  i dogovaramo se da se nađemo sutra poslije njegovog posla u Krakowu.



Hebote Krakow je ogroman, kako ćemo se snaći ali  ostavimo to za sutra. Večer je i navali na sve što ti život pruža    Zbignjev ne može izdržati do sutra i šalje sms da se nađemo u restoranu dva km od Wieliczke. I tako i bi. Baš nam je bilo lijepo.
Dizanje, lječenje mamurluka i vozi čovo za Krakow. Sjeli smo u bus 304 kao pravi turisti. Krakow, lijepi grad smješten na obalama rijeke Visle.









Šetaj gore-dole, tamo-amo. Hebote posto sam pravi maratonac. Šalu na stranu, obišli smo skoro cijelu staru povijesnu jezgru. Možda mi je čak i ljepši od Praga.















Nahodali smo se, nagledali, nešto i brcnuli i Zbignjev zove da je gotov s poslom. Našli smo se brzo, a on ne zna dali da nas vodi na infuziju ili na pivu. Naravno, otišli smo u pub.

















Tura za turom, poslije svake pive, shooter od čiste votke. Joj belaja. Kad smo Zbignjeva upoznali, kupovao je sam sebi kavu, a sad zna da ako plati on jednu, druga je naša. Kaže: znam tako je u Hrvatskoj  Da smo ostali još jedan dan i kuća bi častila. He, he, he…





Vrijeme je da se krene i onako umorni, nacvrcani, opraštamo se od Zbignjeva i piči čovo. Opet u naš bus 304 i za Wieliczku. Al ga je ljuljo, skoro mi nije bilo dobro. Nismo mi za bus. Zingiju se nismo ni javili,rugao bi nam se puno. Malo zamezili u hotelskom restoranu i spavanac.

Do vrha putovanja smo stigli i nije nam preša za dignut se, ali moj kopilot gunđa da je bolje ranije zbog vrućina. Što ćeš, slušati se mora. I krenuli smo za Wadowice, rodno mjesto pape Ivana Pavla ll. Kad smo stigli, bilo je toliko vruće da nam se nije dalo ulaziti u grad i okrenuli smo za Oswiecim. Još juče smo se dogovorili da nećemo ulazit, ali kad smo već blizu i ne remeti nam planove, ajmo čornut malo, slikat ulaz. I nismo ni to. Zašto? Zato što smo se cijelo vrijeme smijali, pjevali… i sad da nas neko mjesto sjebe, e ne može. Ma nema šanse. A i sa ceste izgleda jezivo.





Piči Mile opet u Tatre. Nije da je poljska piva loša, ali slovačka je dosta jeftinija  Zivo, zivo, svi smo žedni, a u Tatrama je hladnije.









Ulazimo u Poljsku. E to sam zaboravio, u Tatrama ima puno adrenalinskih parkova, uf,uf da je ekipa tu. U jednom nude adrenalinsku vožnju u pravim tenkovima, ludo, a? 



Hajdemo u Tatralandiu, kažem Iris. Smije se i ne vjeruje sve dok nisam dao žmigavac. Pošto nam je taj vodeni park bio na ruti, odlučim ispuniti i tu želju mom kopilotu. Nalazi se skoro na obali jezera Liptovska Mara.











Inače Slovačka ima nekoliko jezera i to velikih sa dobro razvijenim turizmom. Glisera, jedrilica, jet skija kao u priči.  Smještamo se u mali pansion, presvlačenje i gas u bazene. Ne možeš vjerovati koliko ljudi, kao mrava. Ma daj se malo tamo da uđem i ja, kažem nekoj bakici, a bazen kao goškovo igralište. Dobro je bilo dok nismo otkrili tobogane. Izludirali smo se kao mala djeca. Hebote, u što se čovjek pretvori. Ja i kupanje. Zadnji put sam se kupao pred Božić prije tri godine, kad sam upao u more. Tu smo ostali do 21.00.h, misleći da će biti manja gužva. Ma kakvi. Ful do zatvaranja. Smrzo sam se ko p… Pošto smo zakasnili na večeru u nas pansiončić, trk u nešto slično Lidlu i party na balkonu  Zakon!!!

[Tonći]

Ujutro dizanje i pravac Velika Fatra, Mala fatra. Sve je puno malih skijališta.  Dosta skijališta. Idemo vidjet etno selo Vilkolinec, da vidimo kako su stari slovaci u Karpatima živjeli. Povijest je bitna 







Vrtimo se još malo po Fatrama i pravac Bratislava. Tamo smo bili s našim žutim čorkijem 2006, pa nismo htjeli svraćati, a i bilo je vruće za obilazak pješke. Pravac Austrija. Trljam ruke, ne da mi se šetat, ipak imam i ja koju godinu. Kad smo ušli u Austriju počeli smo tražit smještaj, jer se spremalo nevrijeme. Ma nema šanse naći. Tri sata smo izgubili tražeći sobu. Doslovce smo molili da nas prime. Već u noć smo našli slobodan hotel. Nikakav i skup. Nema biranja. Tuširanje i na večeru. Kako smo sjeli u restoran tako je kiša ulila.

Ujutro se budimo, sunčan dan i idemo do Graza. Moramo u Louisa, jer kabel od moje komunikacije ne šljaka dobro. Naravno sporednim cestama, gore, dole, tamo, amo. Ali taman na jednoj serpentini, čornem kilometražu i kliknem na total, a ono 89 999 .



Taj još jedan kilometar se odvrtio točno na vrhu prijevoja. Desni žmigavac, vadi vodku, flomaster, piši 90 000 , zalij Zingija, nas… i godišnji kao da je ponovo počeo 







Bili smo jako veseli, vraćali film u stare dane, kovali buduća putovanja. čak nam je i srna mala prošla ispred nosa. Hvala Zingi. Louis kao Louis, ne kupiš samo kabel, nego još pet stvari. Jbg, treba iskoristiti kad ovakve butige nema kod nas.



Spakovali smo se tu na parkingu u ionako pun motor i krenuli za Pohorje. Na Pohorju nas je čekao Davorin, inače moj jako dobar prijatelj. Drago mi ga je vidjeti, smiješan mi je onako na onoj bicikli od BMW-a 



Popeli smo se žičarom do vrha, razgledali i divili se likovima koji voze downhill. Za večerom se dogovaramo da sutra odvozimo rutu 69.









Dizanje, doručak, kava, šutanje bar pola sata. Tako je to kad si s Davorinom  Ruta 69 je bila moja ideja, pa sam bio vođa. A kad vodim i kad sam na godišnjem , to nije dobro. Sve smo odradili skoro pa u duplo. Lijepa cesta, ali ništa posebno, dobar marketinški trik i pali, stotine motorista jedan za drugim.







Slikavanje na jednom vidikovcu, odakle imamo sliku od prije par godina.







Rastajemo se sa Davorinom, on ide za Karlovac, a mi u Matulje, kod prijatelja Darija. Kao obično vrhunska večera i prezentacija njihovog putovanja Kavkaz 2013 gdje su žena i on išli sa ruskim Uazom. Jbt, koje slike, koje putovanje. 10 000 i nešto km. Svaka čast još jednom. Za sutra su nam on i njegova ekipa pripremili iznenađenje. A vjerovatno ćemo se negdje pentrat po planinama, mislim si ja. Al dobro. Izdržat ćemo. Inače oni svaki slobodan trenutak koriste da bi bili u šumi, u prirodi. Baš guštaju.

Dizanje, dogovor je bio u 8.30 h ispred Lumbertransa. Nas sedam sjeda u Uaza i pičimo za Učku. Iris i ja smo jako kuriozni, a njih pet svaki drugu priču priča. Pa jbt gdje ćemo?  Velike su muštre to  Off road gore dole, mom kopilotu  baš i nije svejedno kad se vozimo samim rubom, al izdržala je



Stižemo na ranč Bubač i Darijo kaže svi van stigli smo. Ja gledam i mislim se nije visoko, kud god da ćemo se penjat. Kad vraga, jahanje konja po Učkoj je iznenađenje. Rakija dobrodošlice, pa marendica, kolači, vino…





Nije onima na divljem zapadu ni bilo loše  Jahali smo duže od sata po Učkoj. Super filing, baš mi se svidjelo, iako sam imao strašno nervoznog konja 













Poslije jahanja, još off road i kraljevski ručak u Dopolavora na Učkoj.


 






Teška srca opraštamo se od prijatelja, jer je već 17.00 h. Daleko je Dubrovnik. Ma nije! Stižemo petnaest do ponoća doma i s prijateljima cugimo Tatra tea i Zubrowku do kasno u noć



Što reći: Ne znam!

Još jedno odlično putovanje, još jedno upoznavanje novih nam cesta. Super ruta, još nismo za bacit, a valjda ćemo trajat još koju godinu. Nitko ne može platit ovih 11 dana smijeha i zahebancije. To je punjač za cijelu godinu! Hvala puno ljudima s kojim smo se družili na putovanju. Uljepšali ste nam i produžili odmor. Hvala našem Zingiju, jest starac po kilometrima, ali nikako nije za bacit, što je i dokazao.

Što još reći: Ništa!

Vozite se, možda i vama bude ovako lijepo!




Pozdrav od Iris, Zingija i naravno vašeg Srala!

[gogran e]

 

[don vito]

mučko djubre gadiš mi se

[Laske]

 

[Lampuga]

odlicno, svaka cast!

[Devetka]

BRAVo Ljudi,E neka Vam je bilo tako.....    

[OliveRR]

Odlično, preumoran sam sad za cijeli tekst, sutra ću, al slike...
 kakav cvijetni motor 
Koje dobre slike, s čim si slikavao to?
Pohvale i Dadu na slaganju priče i slika hehehe

[Stijepo]

Tonći znam da se ponavljam ali
NAJJAčI si 
P.S.
Blago Vam se

[Tonći]

Odlično, preumoran sam sad za cijeli tekst, sutra ću, al slike...
 kakav cvijetni motor 
Koje dobre slike, s čim si slikavao to?
Pohvale i Dadu na slaganju priče i slika hehehe

Oli legendo to sa cvijećem je postalo tradicija
Imamo neki kenjon g12, al nije to do aparata, u rukama mog kopilota sve se pozlati
Svratim i ja ponekad u zagrljaj
He he he bog mu do pacjence, reko bi Stjepo . Nije me ovaj put bilo lako trpit, al ako odustane Stalki je moj veliki prijatelj

[stalker]

Što god da napišem, neće dovoljno opisat moje impresije 
Kad već ne mogu tako a želio bi, Irisi i Tonći mi dočaraju ljepšu stranu života i svijeta. Ne jednom, dvaput sam čito a slike i sad sa ženom pregledavam.
Svaka vam čast, ponosim se vama. 

[Tonći]

Što god da napišem, neće dovoljno opisat moje impresije 
Kad već ne mogu tako a želio bi, Irisi i Tonći mi dočaraju ljepšu stranu života i svijeta. Ne jednom, dvaput sam čito a slike i sad sa ženom pregledavam.
Svaka vam čast, ponosim se vama. 

Hvala druže

[Luko]

Više dosadilo hvalit vase putopise. Daj napiši nekad neko njesra da te mozemo jednom i popljuvat

Ovako nam ostaje samo.....