Toskana

[Stijepo]

Kada sam več mislio da će još jedan godišnji proći bez malo dulje vožnje naš Frano se jednoga dana vratio sa treninga sa viješću da je VK Jug dobio poziv za Pariz. I to osam dana. čim smo se odlučili pustiti ga, uhitio sam se laptopa i planiranje puta u Toskanu je počelo. Prvo trajekt iz Splita za Ankonu i nase. A onda planiranje rute. Odlučili smo svaki dan spavati u drugom mjestu. Bogu hvala na booking.com preko kojega sam našao dobar smještaj za pristojne solde. Moglo se proći i jeftinije ali htio sam Paoli (a i sebi: ne laje kučak radi sela) priuštiti zeru luksuza s obzirom da već par godišta nijesmo niđe hodili zbog raznoraznijeh obaveza. A gu..ca je dobro svrbjela. Bogu hvala sve se lijepo složilo. Prvo svega sam ostao dulje doma nego što sam trebao (najljepša hvala firmi) a onda nam je ovaj Franov put pao kako naručen. Sin nam je poletio sa ekipom 28. travnja. I da nisam bio naručen u zubara 29. bili bismo i mi odmah partili na naš vijađ. Ovako smo se uputili tek tridesetog. Ujutro se digli po komodu, popili kafu na taraci, učinili u đestru ono po redu pa se zaputili u grad pod Marjanom.

Trajekt je parčivao tek navečer u 2030 sati. Davno nijesmo prohodili magistralom pa smo iskoristili dan da se njome malo provozikamo. Na par mjesta je dobro raskopana (iza Ploča) i GS-ovci bi sikuro uživali. Međutim sve u svemu je bilo jako lijepo i kada se sve fine bit će od gusta voziti se magistralom. U Split smo došli đusto za na objed kod svojte. Tabinja je bila za lizat prste pa sam se ja dobro nabubao. Bogu hvala da Meje nisu vele daleko od trajektne luke jer nakon onoliko hrane nije baš bilo za voziti se. Prije za kakovi pižuletić. Nismo se čeli diskomodavati pa sam uzeo kabinu. Vrijeme je poslužilo, na moru bonaca pa sam mirno sp'o ne brinući se hoče li motorin đegoć polečet'. Ujutro smo arivali u Ankonu oko 0730 sati. Kako smo imali dosta vremena za put do Firence prvo smo pošli pronaći đe imamo za čekirati karte na povratku kako bi mogli uživati u Italiji i tega zadnjeg dana. Neki bi rekli profesionalna deformacija ma valja se za sve spraviti na vrijeme. Onda se popila prva kava. Legla nam je kako davno nije. Kada smo se uputili za Firencu bilo je nešto magle i poprilično oblačno prvu uru robe. Isto smo odlučili obući ljetna odijela jer je po prognozi zvalo ljepše vrijeme u drugom dijelu dana. Bilo je mr'cu prohladno prvijeh po' ure ali đusto za rasfreškat se za nadolazeću vožnju. Ovim putem se moram zahvaliti od svega srca prijatelju Tonćiju što mi je zajm'o njegov GPS. Ja sam moj nedavno prodao po povratku sa obiteljskog putovanja autom jer nisam očekivao da ćemo iđe hoditi prije mog odlaska na brod. Novi GPS me več čeka u firmi u Rotterdamu ali ga na žalost nisam mogao duperat ovaj put. U svakom slučaju Tonćijev Zumo je u stvari skoro isti BMW Motorrad Navigator što sam ga imao tako da se nije ništa trebalo privikavati. Uglavnom sam ga koristio za pronalaženje smještaja jer sam spavanje rezervirao u okolnim mjestima gradova što su činjeli okosnicu putovanja po Toskani (i Umbriji). Dosta ljudi će rijet da je karta zakon i da ih je GPS "odveo u neplaniranu avanturu" ali za mene je GPS "zakon". Ne mo'š fulat ni da hočeš (iako smo se zavrčeli par puta ali to je više zbog korisnika i neprimjerene brzine nego do GPS-a).

[Stijepo]

Prvo spavanje smo imali u San Casciano in Val di Pesa pokraj Firence. Krasno malo selo (ili gradić, ne bih zn'o rijet) udaljeno 15-tak minuta vožnje do Firence. Arivali smo oko 2 ure poobjed, skinuli prtljagu, načinili kazin u sobi od robe, rasfreškali se pa se uputili na razgledanje Firence. Več smo onamo bili ali sa prijateljima koji baš i nisu bili za pravo razgledanje tako da smo i ovaj put odlučili uvrstiti je u našu rutu. Moram napomenuti da iako smo u našem planiranju ubacili podosta "kulture" glavni razlog odlaska je bilo razgledavanje Toskane u prolitje. I bilo je fakat krasno pogotovo u dijelu putovanja koji nas je vodio manje važnim putevima, koji su moram rijet, bili u poprilično lošem stanju jer nema vele kako je zima prošla. Tako da sam ja imao malo manje mogučnosti za razgledanje u vožnji ali je ionako bilo dosta toga za napojiti dušu. U doba kada smo se uputili od onamo đe smo bili smješteni, da sada ne činim reklamu, počela je kišica rominjat tako da smo u kamari odmah navukli kišna odijela. Zumo nas je na brzinu odveo do Firence (vožnja otprilike kao iz Grada do Cavtata). Nisam se vele obazirao na zabranu ulaska u gradsko središte pa sam našao parkiralište za motore na 2 mosta udaljenosti od najpoznatijeg firentinskog mosta. Kisnuli smo (jer ombrelu nismo ponijeli a puste ponude špahera nismo htjeli iskoristiti) sve neđe do katedrale. Uzeli smo karte za popeti se do vrha kupole i dok sam se ja ovako bez kondicije uspeo uza skaline koji se broje na stotine kiša je več bila fermala. Pogled odozgo je svakako valjao solada (i svakoga skalina) što smo dali pa isto preporučam svima koji se putem nađu u prekrasnoj Firenci. Vrčeli smo se poslije još par ura, izjeli sladoled u pastičeriji gdje je bio domaći svijet i to od mularije do starijeh dunda i gospođa (u prijevodu jeftino i dobro), lentrali se kad' bi nam palo napamet a onda nase San Casciano in Val di Pesa.








Naš'o sam put nase bez GPS-a, još jedna profesionalna deformacija (koja me je znala odvesti na skroz drugu bandu ono kad' sam bio baš sikur da znam đe sam). Ostavili smo motorine i pošli malo na noge kroz mjesto. Naravno do prvog dobrog mjesta za labanje a nalabali se jesmo uz dobru bočicu vina (Villa Gulia za vinopije). Otkotrljali smo se nase jer nas je postelja zvala a pozivu se nije moglo odoliti. Uglavnom smo dane činjeli tako da smo se vozili po prvom dijelu dana, došli bi u hotel između 2 i 6 izapodne, zavisno od rute i drugim uvjetima, ofreškali se pa onda hodili u razgledanje đe se trebalo dosta učiniti na noge. Hodili smo spat' oko ponoća ba bi se ujutro dignuli po komodu pa iza dobre marende išli na mjesta gdje se plačaju ulaznice tako da se nismo vele mortifikali hodati po dnevnim vručinama.

[Stijepo]

Ođe neću staviti na kartu što smo sve u gradovima obišli niti nabrajati kada se što i kako načinilo jer se to sve može naći na internetu ako koga interesa. Nas (Paolu i mene) uglavnom interesaju sakralni objekti, posebne vrijednosti (npr. slike/freske majstora), te stvari koje se "moraju" viđeti. Kada se goć moglo jeli smo dobru večeru i to van turističkih središta, tj. bolje za manje solde. Naravno, doručak koji je vazda bio obilat (i uključen u cijenu boravka) držao bi nas tijekom cijelog dana uz pomoc kava, sladoleda i manjih obroka lokalnih specijaliteta jer nas dvoje ne volimo putovati kada smo siti. Ja bih odmah ćio prileći a Paoli čini muku truckati se punoga stomka. Simpatično je bilo kako smo se dogovorili sa gazdom objekta u kojemu smo spa'li za vrijeme kada ćemo jest doručak (taj dan smo bili sami, nije bilo drugijeh gosta). Intanto pita nas da kada bismo jeli. Ja sam imao ideju neđe oko 7 ura jer nam je taj dan bilo dosta za obići (Lucca, Pisa, San Gimignano, Siena) na što će on da mu je to rano da se u te ure on još ne diže iz postelje i da bi bilo bo'je đegoć oko 9 ura. Kako je prognoza taj dan zvala pljuskove u Firenci do 9-10 ura ujutro pitam ja za 8 ura a on uz smješak daje ruku i govori ma a'mo u 0830 sati. I kako češ čovjeka odbiti (tim više što ga skroz razumijem)? Na kraju se to pokazalo dosta dobrim jer je kiša lijevala dosta dulje nego što je bilo najavljivano. S obzirom da sam znao da je prognozirana kiša za cijeli taj dan čak smo se u jednom momentu slabosti i razmišljali da preskočimo Lucca-u i Pisu i skratimo vožnju toga dana za 200-tinjak kilometara. Bogu hvala odlučili smo se preskočiti samo Luccu. Ujutro toga drugog dana nakrcao sam motor a kiša je dobrano padala. Bilo je i zeru studenije pa smo obukli toplija odijela a preko kišnjake zakopčani do grla kako kakve ličinke. Moja kaciga više i nije za ovakva putovanja pogotovo što nakon promjene vizira više ne dihtuje kako treba pa gornji dio vizira trebam zaljepiti trakom kako bi kiša ostala samo sa vanjske strane (u međuvremenu sam kupio novu kacigu ali me i ona čeka u Rotterdamu). Ali takve manje sitnice ne mogu pokvariti radost putovanja motorinom. Paola mi je stalno govorila kako param kako malo dijete što ga je mati upravo podojila. A tako sam se i osjećao na mome motorinu pa neka kiša pere koliko jom volja. Hrabre i Bog prati pa nas je na nekih 20-tak kilometara od Pise kiša pustila. Nisam ćio fermavat za skidati kišna odijela jer smo u to doba ulečeli u gužvu pa mi je bilo ž'o propustiti sve one koje smo pretekli tako da smo se malo "naparili" do dolaska u Pisu. Opet smo ignorirali zabranu prometovanja pa sam ostavio motorin na svega par stotina metara od kosoga tornja u jednoj pokrajnoj uličici kojom prohodi dosta pješaka pa sam kontao da je almeno nekome na oku. Inače, ulazak motorinom u zabranjena područja gradova su mi bili jedini prekršaji koje sam načinio ali mi se para da se to motorima tolerira pa tu praksu preporučam i drugima na vožnju kroz Italiju. U svakom slučaju ja sam imao sreće ili pogoditi što se tolerira ili što me nisu obadali. U Pisi se nismo previše zadržali. Kosi toranj se morao viđet ali nisam ćio trošiti solde na ulazak u nešto što se svodi na pogrešku. Sve skupa iako je bilo dobrih stvari za pogledat mene se Pisa baš i nije nešto posebno dojmila. U usporedbi sa nekim nepoznatim selima nije zauzela prvo mjesto. Nekima će biti krivo za moju poimanje vrijednosti ali ipak je ljepota u očima onoga koji gleda. Na odlasku smo odlučili ostaviti zimska odijela ali smo kišnjake ubacili u kufer. Nego zaboravio sam napisati o nečemu čudnovatom što se dogodilo na samom dolasku u Pisu. Naime trebao sam se polukružno okrenuti jer sam u prolazu preko oka vidio đe bih motorin mogao "uvaliti". Fila je bila sa obje strane ceste a momentom kada sam uključio žmigavac sa obje strane su auta stala i ačenala mi da će me propustiti. Tako nešto nisam nikako očekivao od Talijana tako da mi je to odmah uljepšalo dan.

[Stijepo]

Produžili smo za San Gimignano, još jedan srednjovjekovni gradić koji je najpoznatiji po svojim tornjevima koji se mogu vidjeti na udaljenosti od nekoliko kilometara. Prošli smo kala Volterre ali se nismo odlučili za posjetit je. Glavne znamenitosti San Gimignana se mogu obići poprilično brzo. Jedini problem je što ima krcato turista pa mi se u jednom trenutku učinilo kako da smo doma u ljeto a turisti su mi počimali hoditi pomalo na nerve. Onda sam se sjetio da sam i ja jedan od tjezijeh, pokrio se po ušima i sjeo za trpezu jedne poprilično jeftine pastičerije uzevši u obzir da im je to glavna ulica što se proteže preko cijelog grada od sjevera prema jugu. Uhitilo mi se smjejat gledajući pusti svijet kako prohodi, svi gladni i žedni zabuljeni u naš pjatin ali sa zmijom u špagu. Poslije kada sam vidio koliko je relativno jeftino bilo mi je još draže. Ne razumijem svijet koji špara na sebi čak i kada se radi o nasušnoj potrebi kao što je voda. Pojeli smo lokalni kolač koji para na mjendolatu ali sa nešto drukčijim sastojcima tako da je bila dosta mekša. Ne mogu se sjetiti imena ali je valjalo svakoga centa. Lentrali smo se par puta pa se uputili pomalo nizbrdo prema motorinu kojega smo ostavili bukvalno na vratima od grada. Blagoslovljeni motorini.

[Stijepo]

Na putu za Sienu GPS me bacio na sve uže puteve, slično kao kada se ide za Velji Do. Doduše takve sam mu opcije postavio ali sam u jednom trenutku ozbiljno posumnajo da ćemo stići onamo đe smo se zaputili. Onda se u 2 bogena našli na parkingu hotela Pallazo dei Priori. Zvučni naziv ali nije bio nikakva palača več obični Best Western hotel koji svakako ne zaslužuje 4 zvjezdice. Osoblje je najbolja vrijednost hotela koji je inače jako blizu samog centra Siene. Ovo je ujedno bio najslabiji smještaj na cijelom putovanju i ne merita 60 Eura koliko smo platili za dvije osobe sa doručkom. Za slične solde smo dobili puno više na drugim mjestima. Po smještaju smo se okupali i pošli u obilazak koji je trajao do 11 ura navečer. Kako su svi dani bili poprilično vruči tumaranje strmim ulicama u večernje sate se pokazao k'o pun pogodak. Za razliku od Dubrovnika vidi se da taj prekrasan grad živi. Bilo je lokalaca isto onoliko koliko i turista, mislim čak i više tako da se moglo osjetiti kako grad uistinu diše. Na povratku u hotel čuli smo prekrasnu svirku violine na trgu ispred katedrale. Uz nas se našlo još jedno desetak sretnika koji su na taj način mogli završiti taj dan. Ujutro smo se opet spravili, naprtili motorin kuferima i zaputili se na več poznato nam mjesto gdje smo noć prije parkirali. Cilj je bio posjeta katedrali koja nas je oduševila. Jedino smetaju gomile ljudi koji se tiskaju kako da su na zelenoj pjaci a ne u Božjem hramu.

[Stijepo]

Napojeni ljepotom Siene uputili smo se za Assisi te smo putem napustili Toskanu i ušli u jednako lijepu Umbriju. Međutim nije trebalo dugo da doživimo najneugodnije trenutke cijeloga, inače krasnog, putovanja. Odlučili smo stati negdje uz put i popiti kavu. Ugledavši putokaz za Lucignano i sam gradić kako se kočoperi na obližnjem brežuljku odlučio sam izgubiti malo vremena i popeti se do onamo kako bismo još ponešto viđeli a sam gradić mi se parao interesantan onako iz daleka. Ništa posebno nije bilo za viđet ali kako smo i pretpostavili bio je poprilično simpatičan. Parao je kako neki od naših uspavanih mjesta na nekom od našijeh otoka bez turista onako usred kolovoza.

Par ljudi kojima sam nazdravio dobar dan samo su me čudno pogledali i pasali kako i da ne postojimo. U redu, motoristička odijela, čizmetine i tank torba u ruci može bit' i da nije čudno što se nijesu čeli javiti. Ali kada smo došli u kafić popiti kavu jedva da smo je dobili, glave su bile okrenute na drugu stranu a kada smo se još i pošli pomižati paralo se kako da smo im sve milo pobili. Meni se bilo došlo i za nešto pregristi ali sam odustao od daljnjeg trošenja teško zarađenih solada na takvu otvorenu neljubaznost i netrpeljivost. čak ni Paola sa ono njezine plave kose nije uspjela smekšati to čudnog svijeta na koje smo nalečeli iako kombinacija plave kose i ženske osobe obično svuđe u Italiji znači i dodatnu ljubaznost pa bila ta ženska osoba sa svojim muškim ili ne. Najgore od svega ni kava nije baš bila nešto. Na svu sreću uživanje putovanja na motoru učinilo je da brzo zaboravimo tu neugodnu sličicu našega putovanja.

[Stijepo]

Po dolasku u Foligno kraj Assisija učinili smo uobičajeno: skidanje prtljage sa motorina, kupanje, presvlačenje i odlazak u grad u obilazak. Trefilo se da smo se eto ovoga godišta kada smo dobili papu Frana došli u rodno mjesto Sv. Frana gdje su se franjevački red kao i red Klarisa osnovali. Sv. Frano je također i svetac zaštitnik Italije tako da nimalo nije čudno da je, Bogu hvala, bilo više turista Talijana nego drugijeh raca. Meni su Talijani jako simpatični, pogotovo svijet koji dohodi iz manjih (seoskih) sredina jer je to onda kazalište uživo. Još kada se potrefe da su iz okolice Napolija ja bih mogao sjedati i uživati u predstavi što je čine svojim urođenim ponašanjem. Assisi nas je jednostavno rečeno odmah osvojio i oduševio. Od prvog momenta osjećao sam se k'o doma. Nalečeli smo na neku lokalnu festu đe su domaći ljudi bili u opravama iz srednjega vijeka. Nismo skontali o čemu se radi ali je svejedno bilo interesantno. Bili smo dosta gladni pa smo ušli u butigu đe su i domaćini navalili i za nešto sitno para smirili nemir u našim stomcima. Žao mi je što nismo i žmuo vina popili ma me bilo strah da ne fasujem od policije koje je bilo poprilično i na sve strane. Assisi je ujedno i jedino mjesto u koje smo došli gdje sam zažalio da smo motorinom a ne autom. Za kućni buđet bolje ali nam je krivo što je bilo krcato stvari za koje bismo sigurno našli mjesto u našoj kući. I odgusta ih gledali. Što hoće rijet morat ćemo na obiteljsko putovanje u Assisi. Opravdanje će nam biti naš sin Frano ali svi znamo zašto ćemo opet onamo. Naprosto svaka butiga, bilo da je od hrane ili česa drugoga je priča za sebe. A suveniri (ako se ikako mogu nazvati tako jer je dosta toga več umjeteonstvo) nemaju, Bogu hvala, ono poznato "Made in China". Nemam ništa protiv Kineza ali mi je skroz blesavo imati suvenir iz Italije na čijem dnu piše gore napisano. A hrana, da mi je sada početi parao bi kako Pomet u onom njegovom čuvenom nabrajanju. Taj smo dan prepješačili grad uzduž i poprijeko tako da nam je za sutradan ostao samo odlazak u baziliku Svetog Franje Asiškog. Nastavak feste se očekivao blizu ponoća ali smo mi odlučili hodit' spat. Dvadesetak minuta lagane vožnje i eto nas nase u Foligno. Motorin na pred kuću a mi u postelju nakon osvježavajućeg tuširanja. Jutro nam je donjelo najbolji doručak koji smo imali na ovom putovanju. Dobro smo se "nabubali" tako da od planiranog odlaska u 8 ura ujutro nije bilo ništa. Vrčeli smo se po postelji i konačno krenuli tek oko 10 ura. Sada več poznatim putem brzo stižemo do Assisija. Na putu do bazilike Svetog Franje Asiškog stajemo pogledati i baziliku Svete Klare. Meni je bilo posebno drago jer je i moja none pokonja dobila ime po Sv. Klari. Krcato je svijeto od svuđe. čuju se jezici cijeloga svijeta. Međutim ovega puta mi ne para uši jezik koji je sličan hrvatskom a kojega dodatno ne podnosim čuti od domovinskog rata. Još jedan razlog da mi uživanje u Assisiju nije ništa pokvarilo. U bazilici Svetog Franje Asiškog prvo ulazimo u gornju crkvu pa se nakon nekog vremena spuštamo u donju crkvu gdje se nalazi i grobnica Svetoga Frana. Spokoj koji obično donosi boravak u crkvi i ovaj put je na žalost bio pokvaren turistima koji nemaju obzira prema mjestu gdje se nalaze pa je jedan svećenik morao preko razglasa cijelo vrijeme moliti da utihnu. Poslije smo se uputili prema motorinu jer je bilo vrijeme da se pomalo uputimo za Ankonu. To nam je bio najteži dio cijeloga putovanja jer je taj dan bilo jako vruče a mi smo u želji da što više obiđemo pošli previše u nisko tako da sam se dobro oznojio dok smo se opet popeli nase. Bogu hvala na špini sa vodom za piće gdje sam se uspio malo ofreškat, tj. skinuti znoj sa lica.

[Stijepo]

Kako smo imali dosta vremena do trajekta odlučio sam poći cestom SS444 umjesto da se vračam u gužvu magistralnih cesta. Bilo je fenomenalno za voziti iako je cesta iza zime bila poprilično uništena. Bilo je dosta buža po putu a gornji sloj asfalta je u više od polovice nestao tako da je bilo korigiranje putanja u skoro svakom drugom bogenu. Na sreću osim par automobila cijeli sat vremena skoro da nismo nikoga ni vidjeli. U svakom slučaju i da sam znao za stanje puta bio bih se tuda uputio jer je krajolik onakav kakav smo očekivali i zbog česa smo se prvenstveno i odlučili za ovaj dio Italije. Na motorinu imam Pilot Road II gume koje su več imale oko 2000 km rada i koje su fenomenalno odradile svoj posao po svim vremenskim uvjetima. Međutim mislim da će ih trebati vrlo brzo mijenjati jer ove gume kada su skroz nove i kada im se bliži kraj korisnog radnog vijeka počinju same padati u bogen. Ipak nisu niti jednom proklizale iako sam se povremeno znao zaboraviti a nosile su preko 450 kila kontajući motor, nas dvoje, dva bočna kofera, tank torbu i centralni kufer. Nego povratak u Ankonu. Kada smo se kalali na magistralni put točno smo došli na drugu stranu ceste gdje smo se prvi put fermali prije par dana. Zanimljiva zgoda iako skroz neplanirana. Nakon jedno po' ure po magistralnom putu počelo je dobro puhati i sve se namrčilo pa je izgledalo kao da smo u sceni iz Gospodara Prstenova. Naravno fermo sa na prvom ugibalištu đe smo navukli kišna odijela a ja sam opet lijepio gornji dio vizira sa ljepljivom trakom. Nije vele pasalo kada je počelo dažđet. Kako u zadnje pokušavam razmišljati kako je čaša napola puna a ne napola prazna tako sam ja tu silnu vodetinu protumačio plačem nebeskim što se naše prekrasno putovanje završava. Na kraju svega mogu samo rijet da su se sva naša očekivanja u potpunosti ispunila a to se baš često i ne događa. Ja inače volim mentalitet Italijana koji su nama s' mora dosta slični pa se ne treba vele čuditi što smo i mi njihova omiljena destinacija. Bit će da se i oni ćute kako da su doma kada dođu u nas na način kako smo se Paola i ja osjećali na ovom putovanju. A da nijesmo vele različiti ni u nekim drugim stvarima pokazao je dolazak u Ankonu. Ako se spominjete početka onoga što sam pisao po dolasku u Ankonu iz Splita kako sam odmah išao provjeriti gdje je agencija đe se imamo čekirati kako na odlasku ne bih morao niti vele brinuti niti razmišljati. E pa lijepo sam po povratku u Ankonu odmah pošao do agencije koja je bila zaključana a na vratima okačena poruka sa novom adresom gdje se ima poći za čekirati karte. Bogu hvala došli smo za ranijega a i Tonćijev Zumo je iz drugog pokušaja prepoznao adresu i u 10-tak minuta nas doveo na pravo mjesto. Još jednom, blaženi GPS. I toliko o tome kolike su granice planiranja. I Paoli i meni je bilo posebno drago što smo ovaj put išli skroz sami tim više što nas nije nikakva disgracija zadesila a i davno je bilo kada smo zadnji put neđe sami bili (i nanovo se vjerali). Međutim više puta sam se sjetio posebno dragih ljudi sa kojima smo išli u đir. Žive neću nabrajati da mi se kogoć ne najedi ali moram spomenuti našega pokonjeg dragog prijatelja Dada  (Davor Stahor za one koji nisu odmah prepoznali na koga mislim) sa kojim mi je bilo zadovoljstvo voziti se jer smo imali isti način vožnje a pogled na svijet njega i njegove Dore je jako sličan onemu kako ga Paola i ja živimo. Mi ćemo sasvim sigurno u ove krajeve još jednom (ne samo autom kako sam gore nagovjestio več i motorinom) pa se unaprijed radujem tomu što ćemo krasne pejsaže i gurmasnki užitak podijeliti sa nekim od naših prijatelja. Par slika što sam stavio neka budu baketina za sve koji onamo još nisu prošli na dvije rote.

[Laske]

Bravo ! Sve pročitao, bravo 

[Ana]

 

[Stijepo]

Drago mi je da van se sviđelo. Jedna izbliza moje jube i mene

[Luko]

Za 5   Koliko otprilike solada treba izdvojit za jedan taki đir?

[Stijepo]

Luko posl'o sam ti poruku sa odgovorom.

[Luko]

 

[Iris]

Super, super! Toskana je predivna!