Da bilo je to 24.-27.01.2013. Nisam do sada imao vremena napisat, al evo me sad. Bili ste svi pozvani i samo vam može i mora biti žao, a bogami ima i zašto. Moram priznat da smo postali prava i odlučna ekipa. Malo nas je, al nas ima! Ni jednu ideju ne smiješ na glas iznijeti, jer odmah netko zagrize ko pit bull. Tako je bilo i za ovu godinu, jedne gradele i plan razrađen. Ma šalu na stranu. Dobri smo frendovi i više se znamo u dušu i nije nam teško jedno drugome ugodit, a kad se to dogodi zabava je zagarantirana. Svak se primi svog dijela posla. Moj je hebiga najteži, ja se moram samo to jutro probudit, i robu mi čak sprave. Hebiga uvijek putujem ko kufer. Kako to obično biva prije puta, uvijek neke komplikacije. Prvo se na forum nitko nije javio.
Naravno sad će počet izvještaji sa Madone di Campiglio... Drugo: neki usrani virus cijeloj ekipi nije dao mira, treće: nekoj djeci dokumenti kasne i eto ti totališen njesra. Ali uvijek kad tako loše krene ispadne odlično.
Dan pred put mi doma bili smo uzbuđeni kao i Helga kad je išao na 6 država. Nitko skoro nije oka sklopio. I zazvrnda sat u 4.00 i što se mora nije teško. Krećemo 15 min prije drugih zbog tih dječjih dokumenata i dogovor je da je kava u Jablanici. Put nam je bio za nevjerovat, kiša, grad, luda kuća i da mi je netko rekao da ću cijeli Ratac proći 30 km/h rekao bi mu da je lud. Luda atmosfera u autu: Iris ko HAK (stanje na cestama) priljepljena za šajbu, moja Tonka umire od straha ko i mama, a Lukša i Dario ne zatvaraju usta kao da su pokvarenu ploču progutali, pogotovo ovaj moj, na koga li je?? A ja ko ja, šutim, trpim i sanjam onu medovaču na Stajama. Ima da bude Tiru-riru. I bilo je!
Jablanica, rano ujutro i naravno stižemo prvi. Hebiga u našem biker društvu, bitno je ko je prvi. I tako, kafa, cigara, a bogami netko i janjetinu. Stiže ostatak ekipe u dobrim vremenskim razmacima, kao da smo članovi du-moto kluba. Na Jablanici se ispostavilo da su neki i prekardašili u krevetu. Dogovor je bio u 5.00 na mostu. E moj administratore, ne radi se to u tvojim godinama. Mislim kasni!
Lagane pahulje i krećemo. Konjic, Ivan, Hadžići, Kiseljak, Busovača. Poznati kafić Planet i za divno čudo konobar baca već gotovu kavu i pruža ruku uz onu našu: đe si legendo! Ne znam kako me prepozno, ono paciklo mi ščeralo 5 kg. I onda uz kavu i rakiju dolazimo do toga da i on gonja bike na pedale. Kako se ljudi lako prepoznaju. Usput, čovjeka da pohvalim da je za ovu sezonu na paciklu napravio 2000 km samo šume. Pohvalno! Svašta smo se mi tu izdogovarali, neke ture, vožnje. Možda nešto i bude, a bikeri?
I taman kad smo možda razmišljali da bi mogli i u gradu spavati stiže gazda Tiho i razhebava koncepciju na radost djece. Ajde dosta, hajdemo u planinu! Majku mu, što nisam Bosanac. Staje su mi predivne. Morat ću to vidjeti i kad nema snijega.
Postoje neki dogovori, ali nećemo sad o tome. Put je strašan, jele bijele, a ono drugo drveća prekriveno injem, ne znaš bi li ziovo kao da si na reliju ili svako malo stajo i divio se. Prelijepo! Bajka!
I stali smo, na ne znam kojoj serpentini. Bilo je au..jebote lesi. Morali smo malo pregrupirat redove i uz male napore izgurali do vrha.
Naš hotel Mečava!
Jebote lesi! Nije u mojoj glavi bilo lako odlučit ponovo doći na Staje. Nije to obično skijalište. To je renomirano svjetsko skijalište! Prošle godine idemo i "neš ti Busovačkih staja", al vraga. Tamo skijaju sve neke čunke, pa tako i glavni hr zastupnik čuvene švedske firme za krovne nosače i kutije. I tako ja na Stajama imao problem, jer mi je Dado na moju kutijetinu zalijepio neku nalju. Razmišljam, ove godine ne daj bože da Kostelić bude gore. Nahebasmo, odosmo svi u reprezentaciju. A njesra, nemamo mi vremena za to. Puni adrenalina od guranja, ruganja, a i zato što Kostelića nema, navaljujemo na najbolju medovaču i ode sve u pm.
Luda kuća, svak svakoga, svi svakoga. Ma ono malo djece gleda i nevjeruje, kakav smo mi to primjer. Dobar smo mi primjer i kad bi bar oni imali ovako društvo kad budu odrasli.
Svi smo se složili, djeca su bila genijalna!
Taj dan je padao snijeg i staza nije radila. Ništa od skijanja i taman kad sam pomislio da nam dan ode bez snježnih radosti, padne mi na pamet da bi mogli organizirati ratovanje. E, ludnice, ma nema onoga ko nekome nije dužan. Ja sam Dadu vratio za onaj izbrisani post.
Iza borbe, zabava do kasnih sitnih sati.
Petak i subotu smo svi smučali. Pogledo nas Bog. Snijeg je bio dosta spor i magla je bila, pa je ostavljala blaži dojam strmine. Idealno za početnike. Ja se nisam skidao sa skija. Nekako su mi srasle kao GS. Dobar dio žena sam očarao svojim laufima, da su padale na zicugu, a nažalost i neki muški. U subotu je bilo i noćno skijanje. Totalna fora, ali ja o tome ne smijem pisat, jer sam zahebo s vukovima.
Večeri lude, mjuza dobra, klopa vrhunska do dugo u noć. Previše smo uigrana ekipa, kapaciteti su ogromni. Nije lako to pratiti.
Gazda Tiho je stvarno legenda, stvarno za pohvalit. Na Stajama se osjećamo kao da smo doma. Za svaku pohvalu. Pohvalit ćemo i Mićija, dobro nam je peglo stazu.
Poseban pozdrav mojim prijateljima Željku i Kebi. Bila je noć za pamćenje.
P.S. Hebeš tiskaru, bacit ću onu mješalicu ili još bolje mjenjat ću je za japaner. Nek se nađe.
Busovačke staje su predivno malo skijalište, i mi bi voljeli, makar na žalost ljudi koji gore rade, da uvijek ostane ovako malo. Priroda je predivna, na čistom si zraku i za malo novaca može se provesti odličan vikend.
Eto malo od mene i to samo malo, da vam ne bude krivo što niste se prijavili na forum i stavite koju sliju iz Madone da znam da je meni bilo u rcu.
Pozdrav od Srala!
Tema: NIŠTA OD SKIJAŠKE REPREZENTACIJE... JOŠ (Posjeta: 23322 vremena)