Mali broj sati je prospavan ali kad imaš neki određen broj godina, ustaješ kad si navikao bez obzira kad si legao. Tako i ja jutros, dok ostali spavaju, sjedim u internet caffeu, pijem užasan capuchino, pokušavam sabrati misli i nekako ih ovdje prenjeti. Da li sam baš ja taj koji je trebao početi ovu temu, ne znam i nije me briga. Šta je tu je, kome se ne čita neka preskoči i pogleda kad Fjaka postavi slike, a ima ih, vjerujte,
Kad sam ja imao petnestak - dvadesetak godina živio se jedan posve drugačiji život. Sjećam se dok sam dijete bio na radiju se navečer hvatao radio Luksemburg i slušalo najnovije svjetske hitove. Gramofonske ploče su se stidljivo probijale na tržištu; u javnoj prodaji pjesme su dolazile sa zakašnjenjem od godinu dvije dana. Pravi ljubitelji rocka i svega što ima veze s rockom su bili građani drugog reda a gramofonske ploče su nabavljane na raznorazne načine. Ko je imao sreće i nekoga ko navegava lakše, a oni koji nisu bili tako sretni potezali bi do Trsta u nabavku. U gradu je postojao, na mjestu današnjeg Labirint bara, jedan jedini disco club, TEZEJ. Kasnije, s dolaskom disco muzike, je došao i Arsenal, nakon Arsenala i drugi, ali samo je jedan ostao vjeran Rocku, neponovljivi Tezej. Kako se ne prisjetiti Vjeverice, Letlampe, Milana čejovića, disco jokeja koji su pioniri roka u našem gradu. Da se razumjemo, gledajući s današnjeg aspekta, to je bila rupčaga, ali za nas u ono doba kultno mjesto u kojemu se puštalo Purplovce, Zeppeline, Black sabath, Who, itd, itd.
Kad odrasteš u takvom okruženju, i dvadesetogodišnjak si, sanjariš o puno lijepih stvari. Bože, koliko smo samo puta pričali o tome kako bi bilo fantastično vidjeti neki veliki koncert uživo. Nažalost, najviše što nam je Dubrovnik pružio su dva koncerta Bijelog dugmeta, 1975. i 1976. Na prvi sam pošao tako što sam se prijavio da ću ukrcavati i iskrcavati opremu. Imao sam samo 13 godina i kako smo do duga ostali, stari me tražio. Kad me našao ubio je Boga u meni. Ali nije mi bilo žao. Na drugi mi je već on sam kupio kartu.
Zašto sve ovo pišem? Želim vam dočarati to vrijeme i koliko je odlazak na koncert jedne velike rock grupe bio veliki sam. I kako to u životu obično biva, sve se događa mimo svih očekivanja. Nismo sanjali rat, dogodio nam se. Rock koncert smo sanjali kao nešto nedostižno, ali nikad ne reci nikad. Evo dogodilo se. Nije to koncert Deep purplea od prije trideset godina. Ali ipak je to Deep purple, grupa uz koju smo rasli i na čiju smo muziku padali u trans. I sinoć su pokazali da iako su mnoge godine na leđima, još uvjek imaju eksploziva u sebi i da sviraju onaj pravi, istinski rock. Desetak tisuća ljudi je sinoć uživalo u skoro dvosatnoj svirci. Bilo je starih, i starijih od mene, ali posebno veseli što je bilo jako, jako puno mladosti, što dokazuje da ni hip hop ni techno niti bilo koja druga glazbena izvedenica ne mogu zasjeniti vječni rock. A još kad je u jednom trenu u zraku zamirisalo..... Pogledali smo se i pukli o smjeha. tad smo se sjetili što je nedostajalo da ugođaj bude potpun.
Što vam još ispričati a ne biti dosadan. Da li ponavljati kao papiga da smo po dolasku, u Emirovoj organizaciji, imali tour the pitha and chevapcici, da smo se hranom ubili. Poslije koncerta je slijedilo, što drugo nego posjeta Operi. Opet specifičan način uzdizanja. Neko votkom, neko Johnijem, neko tekilom, nekome je red bull s votkom davao krila. Ali pošto s ovim zadirem u Vedrovu oblast, detaljniji izvještaj ću ipak prepustiti njemu. Nakon tri i po sata sna pišem već skoro jedan sat i ne mogu više. Na kraju još dvije stvari. Drago mi je da sam sinočnje zadovoljstvo podjelio s sinom koji je istinski zaljubljenik u rock muziku. Tek mu je 17 godina a već je doživio koncert Dugmeta u Zagrebu i Purple u Sarajevu. I drugo, već standardno;
Tema: Deep Purple, Sarajevo 2007. (Posjeta: 9460 vremena)