"Nije važan kritičar niti osoba koja ističe kako je neki snažan čovjek posrnuo ili kako je činitelj nekih djela mogao isto učiniti bolje. Zasluge pripadaju samo onome koji se nalazi u areni, čije je lice uprljano prašinom, znojem i krvlju, tko nastpa viteški, tko griješi i uvijek, nanovo posrće, onome tko je ponesen, tko zna što je entuzijazam i tko energiju ulaže u vrijednu stvar, onome tko, u najboljem slučaju, na koncu spozna trijumf visokog postignuća, pa, ako u najgorem slučaju i padne, pada hrabro, osiguravši time mjesto za sebe daleko od onih hladnih i plašljivih duša koje ne znaju ni što je pobjeda ni što je poraz." (Theodore Roosevelt)
Luči, spasio te Roosevelt...