|
'Vikend - izlet';
odvožen početkom kolovoza; bio nam je jedan od onih vremensko-fantastičnih putovanja.
Tura koja nam je opet nekako pokazala da ‘vrijeme' možemo doživjeti i u
njegovoj proširenoj dimenziji - iako ga je nekad poprilično malo, imajući na
umu posao i sina koji doma očekuje da se mama i tata uskoro vrate sa ceste koja
ih toliko privlači. Mislim da je ključ tog cijelog
pogona u kretanju, tj. vožnji; i onom bunilu koje ostavljaju koncentrirani
kilometri iza nas. Kada smo u subotu ujutro u Zagrebu sjeli na motor, počeli
smo osvajati dimenziju prostora, a događaji i horizonti su već nekako izbrisali vrijeme. Iako je bio tek
početak kolovoza, vremenska prognoza nije odsijavala očekivanom ljetnom
atmosferom; ni približno. Lagana, a na momente i teška kiša, pratila nas je
vjerno cijeli vikend; da ne spominjem ceste pune blata, i Češke stranputice
utabanih kolotraka. No; to je samo pridonijelo doživljaju da putujemo na sjever
- duboko u kontinent; i okolini vjerodostojnoj za takvo nešto. Nećemo se baš
odmarati ovaj vikend; imamo cilj, i ostavarit ćemo ga.
 Nakon prvog manjeg odmora na slovensko - austrijskoj
granici, kupnje vinjete, prve ispijene kave, benzinske, jurnjave sterilnim
austrijskim auto-putevima , ispod Znojmog ulazimo u Češku. Na granici su nam
policajci samo mahali prolaz, iako smo onako bahato, zaobišli granične kolone jadranskih
turista povratnika. Odmah mijenjamo
valutu, jer u ‘EU Češkoj' plaćanje u eurima nije svugdje moguće (čak ni na
benzinskim postajama). Kroz valovito
ravne, žute i zelene krajolike vozili smo prema Znojmom, i dalje Jihlavi. Cesta
je u tom dijelu, načičkana noćnim klubovima (op.a.), kockarnicama, svesrdno
planiranom zabavom kocke i striptease-a. Horizonti su unatoč oblacima, i rano-popodnevnoj
magli, bivali sve prostraniji, a mi još opušteniji..
 U Jihlavi smo; postaja
‘dva' nakon slovensko - austrijske granice. Što da kažem, čudan grad, prvi
dojam ne ostavlja neku posebnu sliku; no jedno par mjeseci kasnije saznat ćemo
što smo propustili. Ispijajući pivu u jednom od zagrebačkih lokala, s kolegom motoristom,
koji je te ceste odjurio ranije, saznao sam da je Jihlava grad katakombi i još
uvijek neobjašnjenih paranormalnih pojava podzemnih florescentno - svijetlećih stijena
- nešto što bi nam tada za vidjeti itekako bilo preporučeno. No to sam shvatio
kao onaj stari moto usud - voziš i voziš, odrediš cilj, i nešto manje
atraktivno te malo kada zainteresira - a upravo te malo manje atraktivne
lokacije su ono za čim si krenuo u potragu. Slične stvari su nam se dogodile i
na putovanjima kroz Grčku i Albaniju. No tada smo bili u prednosti, tada smo
opazili sitnice i koristili ih. No, ... kao i u svemu; nekad gubiš, nekad si
pobjednik - drugačije ne bi bilo interesantno.
I tako, nakon kišnih cca. 850km od Zagreba, prema
sjeveroistoku i Sudetima, vrludajući poprilično snenim i vlagom prekrivenim
predjelima, stigli smo do Kutne Hore - grada u čijem se predgrađu, Sedlecu,
nalazi cistercisticki samostan i katolička
kapela Svih Svetih; kapela vrlo jedinstvene unutrašnje dekoracije - možda poznatija onima
koji su pogledali prvih par nastavaka serijala Evana McGregora ‘Long Way Round'.
Zahvaljujući resursima srebra, Kutna Hora je u srednjem vijeku, osim Praga,
bila drugi grad po važnosti, tako da se uz baroknu atmosferu arhitekture osjeća
i naglašen prizvuk gotike. Prizvuk gotike, koji u ovoj tmurnoj vremenskoj
prognozi, itekako odzvanja okolnim ozračjem.
Negdje u 13. stoljeću kralj Otokar II poslao je Henryja
od Sedleca, poglavara samostana u diplomatsku misiju u Svetu Zemlju. Kada se vratio, sa sobom je donio šačicu
zemlje sa svetog mjesta Golgote, te ju rasuo po obližnjem lokalnom groblju.
Isto to groblje je ubrzo postalo popularno širom tadašnje Europe. Vjerujući u
moć svete zemlje svi su htjeli biti pokopani u njenoj blizini, a nakon ratova i
vremena srednjovjekovne kuge, mjesta za sahranjivanje postalo je nedovoljno.
Ono što je slijedilo vidimo kao danasnji rezultat onog što zovu ‘Church of
Bones' (Crkva od kosti). Oko 1400-te godine, na navedenom mjestu, izgrađena je
kapela s kriptom. U slijedećem stoljeću, u nju je, polu-slijepi redovnik započeo skupljanje i "slaganje (dekoriranje)"
ljudskih kostiju s prenapučenog groblja, a kako bi se oslobodilo mjesto za
nekog tko će u tu zemlju leći sljedeći. Njegov naum nastavili su njegovi
vjerski nasljednici. Početkom 18. stoljeća kapela je redizajnirana česko - baroknim stilom, a današnji izgled dekoracije
izveden je 1870-e, zahvaljujući majstoru Rintu, českom drvodjelcu. Unutrašnjost
građevine krase predmeti poput svijećnjaka, lustera, monstranca, grbova; svi
izradeni od ljudskih kostiju - od oko 40 000 umrlih.
Kada se jednom nađete unutra, okruženi
kostima, obuhvati vas realan osjećaj smrti, ali istovremeno i mira. Nekada su
to bili ljudi koji su nosili i imali svoju sudbinu, koji su bili bogati i
siromašni, veliki i mali; ali smrt među ljudima ne pravi razliku, prije ili kasnije
svi se pretvorimo u kost - a ako bas zaslužimo, odemo i u vječnost (op.a.).
Opijeni ljudskom prošlošću, kostima i crkvom, i svim onim
što smo vidjeli, tražimo smještaj za noć. Moram prizati da je u ovom kraju to
poprilično zahtijevan zadatak - bar preturajuću razmišljanja i okolinu o onom
što smatramo i podrazumijevamo kao ugodan boravak. Molbe su nam uslišene 50-tak
kilometara dalje u Havličkovom Brodu - mali obiteljski i pretjerano ugodni
hotelčić ‘Zlatni Lav' za 35Eur, noćenje i doručak; prihvaćeno! Nakon
olakšavanja od moto uniforme i razvlačenja namočene opreme, odlazimo na večeru
i pive. Kiša ne prestaje.
 Sljedeće jutro donijelo
je vremenske nepogode još gore nego jučer - magla, vlaga, nevrijeme i
očekivani kilometri povratka prema Zagrebu. Usprkos nevremenu biramo
alternativu i kružno putovanje prema Brnu i dalje nazad za Beč. Okolni kraj Hvaličkovog
Broda i Kutne Hore obilježen je i preglednim ravnicama i šumama, koje su nas
svojom veličinom podsjetile na priču o Striboru. Auto cesta prema Brnu, još
jednom je donijela osjećaj onih mokrih dalekih vožnji i zadovoljstva dugih
tura, koje nas ponovno i ponovno tjeraju da krenemo. Brno, sneno, i kao
zaboravljeno tog jutra, smo prokrstarili u hipu; ispili još jednu kavu,
posjetili katedralu, vozili se pored Spielberga... i opalili za Zagreb. Iza
sebe ostavljamo grad najpoznatijeg zatvora i velike utvrde carske Austrije, kapucinskih
kripti, te regiju u kojoj su ljudi kulturno živjeli i stvarali još od 5-og
stoljeća n.e.
 Sa zadovoljnim sjećanjem gledamo putokaze prema
auto-motodromu gdje smo prisustvovali utrci Moto GP-a godinu ranije. Više nismo
stajali; a nakon mokre Austrije; kasnije smo tog dana u Sloveniji čak ugledali
i sunce. I tako, nakon odvoženih oko 1600 km za taj jedan vikend, i povratka
kući nakon samo 33 sata kiše, magle, vlage, kostiju i gotike, osjećali smo se
kao da nas nije bilo tjednima, upravljali smo vremenom bar na kratko, bar do sljedećeg
putovanja...
Text i fotke ... Marija i Matija Stojanović
 |
Novosti 
sve pohvale!
