Svejedno, ali moram u ponedjeljak u 8 biti na poslu. A još sam znao da ću u ponedjeljak morati u 8 ići u Opuzen.

Spremio sam opremu. Dvije kacige, jednu integralnu, skroz zatvorenu za putovanje, a drugu, otvorenu sa vizirom, za vruće vožnje po zagrebačkom asfaltu. IXS-ovu jaknu, isto takve rukavice, čizme, pojas, neke malo jače rebatinke i naravno majicu DU MOTO. To je bila oprema za putovanje, a imao sam i kratke gaće i majice dvije, šlape i još svašta nešto za ugodniju vožnju po gradu.

Krenuo sam oko 22h u subotu. Prva stanka je bila na benzinskoj pumpi prije Rogotina, dakle, malo dalje od skretanja za Opuzen. Tu sam se natankao gorivo do čepa, popio Colu i tek onda je za mene pravi put počeo.

Po magistrali je bilo dosta stranaca, ali sa svojim sivim ljubimcem nisam imao nikakvih problema da ih prestignem jer su svi vozili negdje oko 60 - 80 km/h.

Poslije, prva stanka je bila u Omišu. Tamo su nastupale klape. Stao sam malo ih poslušati, ali se nisam mogao probiti od svijeta, pa sam odustao i slušao ih sa malo dalje distance. Poslije sam učinio par fotki tog lijepog grada.

Krenuo sam dalje. Inače, odlučio sam ići autoputem, i to u zadnji čas, ali mislim da mi je to, s obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazio i u kojoj mi je manjkalo vremena, bio pravi izbor.

Dakle, nakon Omiša, Split, Klis, Dugopolje... naplatne kučice... uđoh u zonu sumraka.. čovječe.. kao da sam na mjesec sletio. Sve isti krajolik, kilometrima...totalna mračina, u daljini neki objekti osvjetljeni, neka postrojenja. Ma kao da prolazim pored Area 51.

Sva sreća da sam nosio i jednu majicu dugih rukava jer bi me hladnoća ubila... nevjerojatno.

Nikad kraja putu.. ajme majko.. zašto nisam uzeo onaj od 500 kubika... ma nije da je ovaj loš, ali nikad snage dovoljno. Uhitilo me neko stanje pospanosti, monotonosti nakon nekih 50-ak km. Čovječe počelo mi se spavati... ne mogu se rješiti toga. Stanem na neko odmorište... učinim par krugova u mjestu, razbudim se... krenem dalje. Sve ok, nakon 10-ak km... opet... ajme... čapalo me gadno. Nisam se htio zafrkavati više.. odlučio sam na idućem odmorištu leć na neku klupu i zaspati. To mi se pokazalo kao najbolje rješenje.

Nakon po ure sna i napunjenih baterija krenuh dalje. Ispred mene je bio tunel Sv. Rok. Ajme koja tunelčina .. čovječe.. 5 i po km dug... nikad kraja. Ograničenje 100 km/h. Moraš držati razmak 100 m.. ali to nitko ne radi.

Iduće tankanje je bilo nakon tog tunela.

Dalje me čekao tunel Mala Kapela.... ovi su prolili mnogo znoja dok su ga iskopali. Žao mi je što nisam nikako mogao slikati te tunele, ali stvarno nisam imao priliku. Zabranjeno je zaustavljanje a i najveća koncentracija prometa je upravo tu.

Odatle je nekako bilo puno više prometa. Stao sam na nekoj pumpi i kupio sendvić. Dok sam jeo oko mene se stvorila trojica nekih mutnih likova i počeli me pitati neke blesave stvari o motoru. Kako su me okružili sve sam očekivao udarac ili nešto... Bio sam spreman na svašta.. Bili su sa kombijem.. što ti znas kakvih sve likova ima. Razmjenili smo par rečenica i onda su pošli... sve ok

Došao sam do Bosiljeva i spajanja autoceste sa onom koja dolazi iz Rijeke. Krenuo sam prema Karlovcu. Nakon Karlovca sa stao i učinio par fotki.

I napokon.. evo me u Zagrebu.. sredio račune na naplatnoj kučici. Platio sam u eurima.. 22 eura. inače je 157 kn za od Splita do ZG. .. Pitam se koliko će biti od ZG do Du.. jednom. 

Bilo je oko 7 ura. I kao malo dijete što ide za marmeladom.. tako ja ... kad sam vidio natpis Jarun.. odmah tamo i.. naravno izgubih se odmah... a nisam ni došao do centra. Nekako se ja izvučem na glavne ceste i prvo zanimljivije što vidim je...

a čovječe.. ovo se ne ostavlja nevezano.. što ako pobjegne. Dodge Viper.. glavom i bradom koliko smo lijepih trenutaka imali zajedno u igrici Need for Speed.

ma.. Zagreb je jedan velik grad... suma prometnih znakova i semafora...

U nadi da nađem Savice.. mjesto gdje cu se naći s OliveRRom.. totalno sam se izgubio.. i to zahvaljujući tim nevjerojatnih jednosmjernim ulicama. Pa ima dovoljno mjesta, dvije trake.. ali ne.. mora biti jednosmjerna.. pa ima ih tona. I kada shvatim da tuda ne mogu odmah odem dalje da ne pravim gužvu i tako sam zalutao u sasvim drugi dio grada Šestine.

Uspijeh se vratiti u centar. Trotoari su im puni parkiranih automobila.. nešto kao u nas u Mokošici samo malo veće.

A ceste i to u samom centru grada su taklo loše.. Bosna je mila majka prema ovome.. pa da ti sva rebarca izlete vani...jadni ti ljudi tamo..

Eto i napokon sreo OliveRRa. Bilo mu je drago kad je vidio da sam mu donio majicu. Otišli smo malo u đir po gradu. Obišli par zanimljivih lokacija...

Osnovnu školu Augusta Harambašića.. koju smo pohađali moja sestra i ja kad je bio rat.... ja 6. osnovne a ona 8.

Tad smo sjeli u neki obližnji kafić. Ispricali se.. islikavali.

Odveo sam OliveRRa doma.. i na nasipu smo se još jednom zajedno slikali...malo je ćopavo ispalo jer je aparat bio na kuferu motora. Ispalo je spontano, svidjelo nam se i nismo je htjeli brisati.

Razišli smo se a ja otišao kod Marije i njezinih.. ali umjesto da sam to vrijeme potrošio da budem s njom i odemo negdje.. ja sam zalegao na prvi otoman... zaspao ko neko siroče ...Marija oprosti.. biti će još prilika... pa mladi smo. 

Došlo vrijeme da se krene... pozdravih se i izljubih sa svima i krenem.

Otišao sam još do Zorana. On je inače iz Varaždina, ali radi u jednoj programerskoj firmi u Zagrebu. Tamo živi sa djevojkom koja je inače Amerikanka i zove se Dawn (Zora)... koje lijepo ime. Usput .. pozdrav Zorane.. očekujem te u Dubrovniku sa svojom Zorom.

Eh... vrijme leti ko ludo.. a još puno kilometara treba za prijeći. Pozdravih se sa amerikankom i varaždincem obučem se u putnu opremu i krenem na izlaz iz grada. Zahvaljujući pedantno postavljenim putokazima to mi stvarno nije bio problem i odmah sam se snašao.

Bilo je 17:30. Za moje čudo.. puno brže mi se činilo da putujem. To je valjda zato što se još vidjelo, još je bio dan i sve je nekako bilo zanimljivije. Nije mi se nimalo spavalo. Uživao sam u svakom metru provedenom na autoputu.

Moram pohvaliti Piaggio X9 koji me je izvrsno služio na ovom putovanju. Cijelim putem sam držao brzinu od 110 do 140 km/h i ni u jednom trenutku nije dao ni najmanji pokazatelj slabosti ili loše upravljivosti. Vožnja je bila ugodna, a zavoji koje sam prije i nakon autoputa savladavao su tekli glatko.. uistinu sam uživao. Hvala Piaggiu za odličan putni motor... ne žalim ni kunu tog skupog maxi skutera.

Gorivo sam natankao na istom mjestu prije Sv. Roka kao i prvi put samo, naravno, na drugoj strani autoputa.

Za razliku od mog kolege forumasa Fjake.. koji je bio u Crnoj Gori, nisam imao puno vremena za uživanje u fotografiji iako sam bio naoružan sa moćnim foto aparatom. Cijelim putem sam se žurio da stignem sve što treba, ali prava istina je da sam cijelim putem viđao nevjerojatne prizore... uz autoput, kada se razdanilo.. npr.. stare zamkove, prostore... livade..nebo.. stabla.. ma garantiram da sam mogao ispucati 200 fotografija samo prirode...

U jednom trenutku sam vidio da netko iz doline.. koja je bila nekih 50tak metara ispod auto puta.. (vjerojatno neko dijete) pušta papirnatog zmaja na vjetru.. ajme majko koja bi to fotka bila... ... ali brzina od oko 120km/h. mi nije dozvoljavala da previše gledam za tim zmajem već cestu ispred sebe...

Tada sam došao do dijela gdje sam rekao.. e sad više ne mogu...moram bar jednu sliku napraviti... i napravio sam:







Spustanje nakon Sv. Roka.. (to je definitivno najljepši dio autoputa.. gleda prema moru, a vidi se cijeli gornjo-dalmatinski dio.. od Šibenika do daleko iza Zadra...

Most preko Krke.. gledao sam kako su ga gradili.. jednom prilikom kada sam prolazio tuda.

Nastavio sam put prema Dugopolju. Spustio sam se prema Splitu. Stao na benzinskoj, kupio Colu.. i nastavio. Negdje oko Omiša me uhvatio san.. opet... ali ovaj put se stvarno nisam mogao obraniti.. Doslovno kao neka bolest me uhvatilo i neće da popusti. Stao sam .. učinio par đireva okolo motora.. i nastavio.. ali opet. Ma nevjerojatno.. koliko god puta da bi stao.. san neće da popusti.. počelo me biti malo strah .. ipak je ta dionica vrlo prometna i ne bi želio da mi se dogodi da pri brzini od 80km/h zaspem na milisekundu i da me to košta glave. Zato sam vozio doslovno 60 na sat... cijelim putem.. od Brela do Grada... 60 km/h... stigao sam u 3 ure ujutro... bitno da sam stigao. Skinuo svu opremu.. umio se i kako sam legao.. učinilo mi se da sam samo zatvorio oči i odmah je mobitel zazvonio. Bilo je već 7 i 20.

Ajme majko sada opet prema Opuzenu... samo sa autom, službenim, od firme..neke faksove nositi.. uh... ma sredio sam i to.. montirao te faksove u poslovnici Privredne banke.. i radio još do 18h.. nikako se odmoriti.. i eto.. sada sam tu... samo za vas pišem sve ovo.. slušam lijepu muziku i proživljavam opet sve u glavi. 

Gasho.. imao si pravo.." samo šibaj...sjećanja ce ostati.".. to je to. Volim putovanja. Ovakvih priča će biti još dosta. Ja se barem nadam. Do tada motociklisti.. gdje god bili neka vas čuva Bog.

Komentari (3)