|

Grad Dubrovnik smješten je na krajnjem jugu Republike Hrvatske. Proteže se u duljini od 20.5 km od rta Orsula na istoku do Brsečina na zapadu, obuhvaćajući i otočnu skupinu Elafita (Šipan, Lopud, koločep, Olipe, Tajan i Jakljan).
Na ukupnoj površini od 143,35 km2 smješteno je 31 naselje, 47,004 stanovnika, uz prosječnu gustoću naseljenosti od 328 stanovnika na 1 km2.
Prosječna godišnja temperatura zraka 16,4 °C, srednja vrijednost temperature zraka najhladnijeg mjeseca siječanj) 9,0 °C, srednja vrijednost temperature zraka najtoplijeg mjeseca (kolovoz) 24,9 °C, prosječna temperatura mora od svibnja do rujna 17,9 °C – 23,8 °C.
Važniji telefonski brojevi:
| Hitna pomoć |
020 94
|
Opća bolnica
|
020 431 777
|
Vatrogasci
|
020 93
|
Policija
|
020 92
|
Policijska uprava
|
020 433 333
|
Prometna policija
|
020 433 666
|
PTT informacije
|
020 988
|
Zračna luka
|
020 733 377
|
Autobusni kolodvor
|
020 357 088
|
Jadrolinija
|
020 418 000
|
Povijest
Nekoliko tisuća godina prije Krista, prema nekima 6000 g., a prema
nekima 3000 do 2000 g. prije Krista, odvijao se život na području bliže
okolice Dubrovnika. Postanak grada gubi se u mutnim tokovima povijesti,
legende se prepliću s povijesnim činjenicama, a sačuvanih zapisa iz tih
pradavnih vremena i nema, ili ih ima toliko malo, da ostaje još mnogo
posla i povjesničarima i arheolozima da rasvjetle mnoge pretpostavke o
postanku Dubrovnika. Jedno je sasvim pouzdano - Dubrovnik je stari
grad, na tim svojim kamenim strminama podiže se već najmanje 14
stoljeća. Prethodio mu je još mnogo stariji grad Epidaurum, koji se
razvijao na mjestu današnjeg Cavtata, 18 km jugoistočno od Dubrovnika.
Epidaurum je do trenutka svoje propasti u 7. st. postojao najmanje 10,
a možda i više od 12 stoljeća. Prema tvrdnji nekih povjesničara
osnovali su ga Grci već u 7. st. prije Krista. Na svijetskoj pozornici
dominira moćno Rimsko carstvo i prekraja povijest svijeta zakonima
svojih osvajačkih legija. To je vrijeme Julija Cezara i cara Augusta.
Rimljani su već gospodari i istočne obale Jadrana. U stoljetnim i
krvavim ratovima svladali su ilirska plemena, starosjedioce Balkana i
ovih obala.
Na području današnjeg Cavtata prostirao se veliki, lijepi,
mnogim glasovitim građevinama urešeni i u onom vremenu poznati
trgovački grad Epidaurum, po veličini drugi na istočnim obalama
Jadrana, odmah poslije Salone (prema nekim povjesničarima Salona je
bila po veličini odmah poslije Rima). Tvrdi se da je Epidaurum moga
imati i do 40.000 stanovnika. U prvim je stoljećima bio rimski
manicipij na vrhuncu svojega razvoja, bogatstva i moći. Grad na važnoj
raskrsnici putovanja jedno je vrijeme i sjelo rimskog stratega za
provinciju Dalmaciju. Veliki potres sredinom 4. st., ruši Epidaurum,
dio grada tone u more, gdje i danas leži pod debelim naslagama pijeska,
ali grad i dalje postoji, jer se još spominje kao sijelo biskupa.
Oslabljen da bi se očuvao od najezde mnogih naroda (Kelta, Gota,
Vandala) krajem 5. st. pada u vlast Istočnih Gota, od kojih se oslobađa
uz pomoć Bizanata sredinom 6. st. i stavlja se pod njegovu dominaciju i
zaštitu. Silovitu navalu Avara i s njim udruženih slavenskih plemena
nije izdržao, osvojen i porušen oko 614. g. doživljava svoju potpunu
propast.
Razvoj Dubrovnika od 7. do 12. stoljeća pod dominacijom bizanta odvijao
se u smijeru jačanja lokalne autonomne uprave i sve većeg
osamostaljenja u svim područjima društvenog i političkog uređenja,
analogno procesu kakav se odvijao u tom vremenu i u mnogim
srednjovjekovnim trgovačkim gradovima Mediterana.
Već u 12. stoljeću Dubrovnik na čelu uprave ima domaćeg kneza
kojega biraju Dubrovčani. Ali istodobno izrazito je naglašena i uloga
cijelog puka, koji na skupštinama donosi odluke o važnim državnim
pitanjima, kao npr. odobrava zaključenje međunarodnih ugovora. Međutim,
u tom istom vremenu ubrzano se odvija proces diferencijacije u
slojevima građanstva, uvjetovan ekonomsko-proizvodnim razvojem
cjelokupnog društva. Razvitak pomorstva, trgovine, zanatstva i ostalih
proizvodnih snaga, dovodi do znatnih materijalnih razlika u
imovinsko-pravnim i društveno-političkim položajima i funkcijama
određenih društvenih slojeva. Već u tom vremenu uz kneza javlja se
vladajući sloj vlastele, koja sve više preuzima funkcije u državnoj
upravi.
Mletačka okupacija 1205. godine bila je za Dubrovnik težak
politički i ekonomski teret i usporila je zamah njegova ekonomskog
prosperiteta, pogađajući posebno razvitak njegova pomorstva. Dominacija
Venecije u trajanju od 150. godina ostavila je pečat i u društvenom
uređenju grada. Dubrovnik je morao prihvatiti kneza i biskupa iz
Mletaka, Venecija je imenovala članove Velikog vijeća i pokušala
preuzeti cijelokupnu vlast i upravu Republike. Ali i osim toga , u tom
istom vremenu, Dubrovnik se oformirao kao aristokratska republika u
kojoj ni mletački knez, niti crkveni poglavar nisu uspijeli
organizirati sve veću vlast dubrovačke vlastele i njihovih samoupravnih
institucija, nisu uspijeli zaustaviti proces njihova razvoj k daljnjoj
samoupravi i autonomiji.
Oslobodivši se konačno mletačke dominacije 1358. godine i
prihvativši samo nominalno priznanje suvereniteta ugarsko-hrvatske
države, Dubrovnik se razvija u potpuno suverenu i u svim područjima
vlasti i uprave samostalnu republiku. Raniji naziv "Communitas
Ragusina" -
Općina Dubrovačka - sad već prerasta u naziv "Respublica Raguzina" - Republika Dubrovačka.
Riješivši se zauvijek mletačkog kneza, dubrovačka vlastela uzima svu
vlast u svoje ruke i organizira upravu na osnovi aristokratskog
društvenog uređenja s knezom i Velikim vijećem, Malim vijećem i Vijećem
umoljenih (senat) na čelu. Veliko vijeće sačinjavaju svi punoljetni
članovi vlastelinskih obitelji doživotno (do navršene 20. godine) i ono
je permanentni nositelj vrhovne vlasti Republike. Veliko vijeće bira
kneza Republike, kojemu mandat traje samo mjesec dana, i uzastopno ne
može biti izabran isti vlastelin naredni mjesec na dužnost kneza
Republike. Toliko je ova mala Republika, poučena iskustvom drugih
gradova - državica , bila oprezna i mudra u ograničavanju vlasti
pojedinaca, da je već u svom ustrojstvu vlasti osigurala sve mjere
budnosti koju su uključivale i najmanju mogučnost da se funkcija kneza
iskoristi za nametanje vlasti pojedinca ili neke obitelji čitavoj
Republici. Knez je bio samo jedan među jednakima. Za vrijeme obavljanja
svoje dužnosti, koja je u vanjskom izgledu bila puna raskoši i sjaja, a
u biti striktno ograničena i svedena na relativno malu mjeru, boraveći
čitavo vrijeme u dvoru ličio je gotovo na nekog zatočenika vlasti i
Republike.Veliko vijeće biralo je i članove svih ostalih vijeća, čiji
je mandat trajao godinu dana , a isto tako je imenovalo i sve ostale
vršitelje vlasti (suce, carinike, poslanike, konzule i dr.).
Sav teritorijalni posijed Republike bio je podjeljen između
vlastelinskih obitelji. Aristokratska vlast Republike i u tome je bila
nesmiljena i isključiva, pa je bez skrupula ograničavala i sprječavala
čak i vrlo imućne građanske obitelji da dođu do zemljišnog posijeda ili
bilo kakvog oblika vlasti u Republici.
Statutom Dubrovačke Republike iz 1272. godine bili su
obuhvaćeni svi tada važeći propisi i zakoni. Istovremeno utvrđena su za
buduća vremena sva pravila organizacije vlasti i upravljanja, pravnog i
imovinskog pokreta, ekonomsko - proizvodnih odnosa i cjelokupnog života
Republike. S malim dopunama statut je važio sve do propasti Republike.
Burna povijest zbivanja na europskom kontinentu potkraj 18. stoljeća i
početkom 19. stoljeća izmjenila su iz temelja povijesnu kartu europe.
Dva vijekovna rivala iz Jadranskog mora umirila je neumitna sudbina.
Dubrovnik i Venecija doživjeli su istu agoniju pada. Napoleonove trupe
okupurale su njihove teritorije i dokračile tisućljetne slobodne
plovidbe njihovih Republika: Venecije 1797. godine, a Dubrovnika 1806.
(definitivno 31. siječnja 1808.).
Dubrovačka Republika našla se u okršaju velikih sila i
njihovih beskrupuloznih pretenzija na teritorijalne posjede na južnom
Jadranu. Tu su se ukrštali interesi ondašnjih velesila europskih
kontinenta - Austrije, Francuske, Engleske, Rusije i Turske.
I radilo se o tome koja će prije zaposjesti Dubrovnik i
područja južnog Jadrana. Sva pokušana diplomacija Dubrovačke Republike
u konstelaciji takvih sukoba i osvajačkih planova nije mogla pomoći. I
suton je bio neminovan. Nakon kratkotrajne Francuske okupacije, pokušaj
obnove Dubrovačke Republike na Bečkom kongresu 1815. godine nije uspio,
jer je Austrija željela ostvariti svoje velike pretenzije na jadransku
obalu, kojih se domogla propašću Mletaka i Dubrovnika.
Pod Austrijskom okupacijom, koja je trajala cijelo stoljeće,
sve do sloma Austro - Ugarske države svršetkom Prvog svijetskog rata,
1918. godine, Dubrovnik nije igrao nikakvu značajnu ni političku, niti
privrednu ulogu, već je, naprotiv, i gospodarstveno i kulturno
stagnirao i propadao.
"Non bene pro toto libertas venditur auro" - "Sloboda se ne prodaje za sve blago svijeta", uklesano je već u davnim vremenima Dubrovačke Republike u tvrdom kamenu nad vratima Lovrijenca, neosvojive dubrovačke tvrđave.
Uklesano je za viječnu poruku i viječnu pouku svim njezinim građanima i
podanicima onih pradavnih vremena, ali i svim kasnijim generacijama,
sve do naših današnjih.
U listopadu 1991. godine sručila se svipera, mržnjom nabijena, zavišću
pomućena, a pohlepom i grabežom raspaljena, sveuništavajuća barbarska
agresija Srba i Crnogoraca na naše mirne, skladne, uljudne i cijelom
svijetu širom otvorene sa srdačnom dobrodošlicom uvijek gostoljubive
ljude i krajeve. Nitko nije očekivao da će se takvi zločini dogoditi,
da će se srpsko - crnogorski barbari usuditi napasti sa svim suvremenim
naoružanjem ovaj miroljubivi, nenaoružani i svima prijatelski Grad -
Dubrovnik, ponos hrvatske i svijetske kulturne baštine da će napasti,
opustošiti, a velikim djelom i uništiti njegova raskošnim prirodnim
ljepotama obdarena i ljudskom radom do vrhunskog sklada oplemenjena
područja.
U ovoj posljednjoj, najsvirepijoj navali na opstanak
Dubrovnika , neprijatelj je imao cilj totalno uništiti Grad, ali u tome
nije uspio. Nije uspio slomiti moral i hrabrost, prkos i ljubav
njegovih malobrojnih branitelja - heroja koji su se svojom hrabrošću
uspjevali odhrvati nadmoćnom napadaču, i spriječiti, u nemogućim
uvijetima, njegov prodor u Grad. Svojom smionošću, dovitljivošću i
hrabrošću branitelji Srđa, iznad Grada ušli su u živu Dubrovačku
legendu.
U živu legendu ušao je i čitav Grad sa svojim pukom i
mnogobrojnim tisućama prognanika iz svojih spaljenih krajeva, izdržavši
potpuno vojno okruženje neprijatelja sa svih strana: s mora, s kopna,
iz zraka. Nenaoružani Grad suprostavio se toj bahatoj, nadmoćnoj sili
nadljudskom snagom svojih malobrojnih branitelja i ogromnom snagom
svoga samopouzdanja, svoga slobodarskog duha i svoje nepokolebljive
vjere u pobjedu svoje pravde i svoja prava da brani svoju slobodu i
svoju rodnu grudu, pa i uz najveću cijenu ljudskih života.
U jednom danu užasa 6. prosinca 1991. godine, na dan Sv.
Nikole, dok se u lažno obećanom primirju od strane neprijatelja
povjerovalo da bi se moglo održati prigodno darivanje zaplašene
dubrovačke djece u Atriju Sponze i pripremali se darovi - zamračilio se
nebo nad Dubrovnikom; osula se kiša granata, srušen je veliki zavjetni
križ na Srđu i napadnuta tvrđava. U tom trenutku stizale su
zastrašujuće prijetnje i poruke Gradu, ultimatum da se preda, da silna
armada kreće prema gradskim bedemima, a tenkovi samo što nisu pred
njegovim vratima. U tim su trenucima obje luke - i gruška i stara
gradska luka, gorjele s plutajućim buktinjama zapaljenih brodova,
tornjevi su se, crkve, samostani i palače, kuće i krovovi, ulice i sami
bedemi potresali od neprekidnog granatiranja, a nad Gradom se nadvijali
gusti oblaci dima od desetak zapaljenih palača. Napadač se nije uspio
ni približiti gradskim vratima. Grad se obranio. Mnogi dični sinovi,
mnogi u cvijetu mladosti, ukopali su svoje živote na prilazima Gradu,
za viječnu stražu nad njegovom Slobodom.
Preuzeto sa web stranice TZ dubrovačko-neretvanske županije - www.visitdubrovnik.hr
|