Grad Dubrovnik smješten je na krajnjem jugu Republike Hrvatske. Proteže se u duljini od 20.5 km od rta Orsula na istoku do Brsečina na zapadu, obuhvaćajući i otočnu skupinu Elafita (Šipan, Lopud, koločep, Olipe, Tajan i Jakljan). Na ukupnoj površini od 143,35 km2 smješteno je 31 naselje, 47,004 stanovnika, uz prosječnu gustoću naseljenosti od 328 stanovnika na 1 km2. Prosječna godišnja temperatura zraka 16,4 °C, srednja vrijednost temperature zraka najhladnijeg mjeseca siječanj) 9,0 °C, srednja vrijednost temperature zraka najtoplijeg mjeseca (kolovoz) 24,9 °C, prosječna temperatura mora od svibnja do rujna 17,9 °C – 23,8 °C.

Važniji telefonski brojevi:

Povijest

Nekoliko tisuća godina prije Krista, prema nekima 6000 g., a prema nekima 3000 do 2000 g. prije Krista, odvijao se život na području bliže okolice Dubrovnika. Postanak grada gubi se u mutnim tokovima povijesti, legende se prepliću s povijesnim činjenicama, a sačuvanih zapisa iz tih pradavnih vremena i nema, ili ih ima toliko malo, da ostaje još mnogo posla i povjesničarima i arheolozima da rasvjetle mnoge pretpostavke o postanku Dubrovnika. Jedno je sasvim pouzdano - Dubrovnik je stari grad, na tim svojim kamenim strminama podiže se već najmanje 14 stoljeća. Prethodio mu je još mnogo stariji grad Epidaurum, koji se razvijao na mjestu današnjeg Cavtata, 18 km jugoistočno od Dubrovnika. Epidaurum je do trenutka svoje propasti u 7. st. postojao najmanje 10, a možda i više od 12 stoljeća. Prema tvrdnji nekih povjesničara osnovali su ga Grci već u 7. st. prije Krista. Na svijetskoj pozornici dominira moćno Rimsko carstvo i prekraja povijest svijeta zakonima svojih osvajačkih legija. To je vrijeme Julija Cezara i cara Augusta. Rimljani su već gospodari i istočne obale Jadrana. U stoljetnim i krvavim ratovima svladali su ilirska plemena, starosjedioce Balkana i ovih obala.
Na području današnjeg Cavtata prostirao se veliki, lijepi, mnogim glasovitim građevinama urešeni i u onom vremenu poznati trgovački grad Epidaurum, po veličini drugi na istočnim obalama Jadrana, odmah poslije Salone (prema nekim povjesničarima Salona je bila po veličini odmah poslije Rima). Tvrdi se da je Epidaurum moga imati i do 40.000 stanovnika. U prvim je stoljećima bio rimski manicipij na vrhuncu svojega razvoja, bogatstva i moći. Grad na važnoj raskrsnici putovanja jedno je vrijeme i sjelo rimskog stratega za provinciju Dalmaciju. Veliki potres sredinom 4. st., ruši Epidaurum, dio grada tone u more, gdje i danas leži pod debelim naslagama pijeska, ali grad i dalje postoji, jer se još spominje kao sijelo biskupa. Oslabljen da bi se očuvao od najezde mnogih naroda (Kelta, Gota, Vandala) krajem 5. st. pada u vlast Istočnih Gota, od kojih se oslobađa uz pomoć Bizanata sredinom 6. st. i stavlja se pod njegovu dominaciju i zaštitu. Silovitu navalu Avara i s njim udruženih slavenskih plemena nije izdržao, osvojen i porušen oko 614. g. doživljava svoju potpunu propast.

Razvoj Dubrovnika od 7. do 12. stoljeća pod dominacijom bizanta odvijao se u smijeru jačanja lokalne autonomne uprave i sve većeg osamostaljenja u svim područjima društvenog i političkog uređenja, analogno procesu kakav se odvijao u tom vremenu i u mnogim srednjovjekovnim trgovačkim gradovima Mediterana.
Već u 12. stoljeću Dubrovnik na čelu uprave ima domaćeg kneza kojega biraju Dubrovčani. Ali istodobno izrazito je naglašena i uloga cijelog puka, koji na skupštinama donosi odluke o važnim državnim pitanjima, kao npr. odobrava zaključenje međunarodnih ugovora. Međutim, u tom istom vremenu ubrzano se odvija proces diferencijacije u slojevima građanstva, uvjetovan ekonomsko-proizvodnim razvojem cjelokupnog društva. Razvitak pomorstva, trgovine, zanatstva i ostalih proizvodnih snaga, dovodi do znatnih materijalnih razlika u imovinsko-pravnim i društveno-političkim položajima i funkcijama određenih društvenih slojeva. Već u tom vremenu uz kneza javlja se vladajući sloj vlastele, koja sve više preuzima funkcije u državnoj upravi.
Mletačka okupacija 1205. godine bila je za Dubrovnik težak politički i ekonomski teret i usporila je zamah njegova ekonomskog prosperiteta, pogađajući posebno razvitak njegova pomorstva. Dominacija Venecije u trajanju od 150. godina ostavila je pečat i u društvenom uređenju grada. Dubrovnik je morao prihvatiti kneza i biskupa iz Mletaka, Venecija je imenovala članove Velikog vijeća i pokušala preuzeti cijelokupnu vlast i upravu Republike. Ali i osim toga , u tom istom vremenu, Dubrovnik se oformirao kao aristokratska republika u kojoj ni mletački knez, niti crkveni poglavar nisu uspijeli organizirati sve veću vlast dubrovačke vlastele i njihovih samoupravnih institucija, nisu uspijeli zaustaviti proces njihova razvoj k daljnjoj samoupravi i autonomiji.
Oslobodivši se konačno mletačke dominacije 1358. godine i prihvativši samo nominalno priznanje suvereniteta ugarsko-hrvatske države, Dubrovnik se razvija u potpuno suverenu i u svim područjima vlasti i uprave samostalnu republiku. Raniji naziv "Communitas Ragusina" -
Općina Dubrovačka - sad već prerasta u naziv "Respublica Raguzina" - Republika Dubrovačka.
Riješivši se zauvijek mletačkog kneza, dubrovačka vlastela uzima svu vlast u svoje ruke i organizira upravu na osnovi aristokratskog društvenog uređenja s knezom i Velikim vijećem, Malim vijećem i Vijećem umoljenih (senat) na čelu. Veliko vijeće sačinjavaju svi punoljetni članovi vlastelinskih obitelji doživotno (do navršene 20. godine) i ono je permanentni nositelj vrhovne vlasti Republike. Veliko vijeće bira kneza Republike, kojemu mandat traje samo mjesec dana, i uzastopno ne može biti izabran isti vlastelin naredni mjesec na dužnost kneza Republike. Toliko je ova mala Republika, poučena iskustvom drugih gradova - državica , bila oprezna i mudra u ograničavanju vlasti pojedinaca, da je već u svom ustrojstvu vlasti osigurala sve mjere budnosti koju su uključivale i najmanju mogučnost da se funkcija kneza iskoristi za nametanje vlasti pojedinca ili neke obitelji čitavoj Republici. Knez je bio samo jedan među jednakima. Za vrijeme obavljanja svoje dužnosti, koja je u vanjskom izgledu bila puna raskoši i sjaja, a u biti striktno ograničena i svedena na relativno malu mjeru, boraveći čitavo vrijeme u dvoru ličio je gotovo na nekog zatočenika vlasti i Republike.Veliko vijeće biralo je i članove svih ostalih vijeća, čiji je mandat trajao godinu dana , a isto tako je imenovalo i sve ostale vršitelje vlasti (suce, carinike, poslanike, konzule i dr.).
Sav teritorijalni posijed Republike bio je podjeljen između vlastelinskih obitelji. Aristokratska vlast Republike i u tome je bila nesmiljena i isključiva, pa je bez skrupula ograničavala i sprječavala čak i vrlo imućne građanske obitelji da dođu do zemljišnog posijeda ili bilo kakvog oblika vlasti u Republici.
Statutom Dubrovačke Republike iz 1272. godine bili su obuhvaćeni svi tada važeći propisi i zakoni. Istovremeno utvrđena su za buduća vremena sva pravila organizacije vlasti i upravljanja, pravnog i imovinskog pokreta, ekonomsko - proizvodnih odnosa i cjelokupnog života Republike. S malim dopunama statut je važio sve do propasti Republike.

Burna povijest zbivanja na europskom kontinentu potkraj 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća izmjenila su iz temelja povijesnu kartu europe. Dva vijekovna rivala iz Jadranskog mora umirila je neumitna sudbina. Dubrovnik i Venecija doživjeli su istu agoniju pada. Napoleonove trupe okupurale su njihove teritorije i dokračile tisućljetne slobodne plovidbe njihovih Republika: Venecije 1797. godine, a Dubrovnika 1806. (definitivno 31. siječnja 1808.).
Dubrovačka Republika našla se u okršaju velikih sila i njihovih beskrupuloznih pretenzija na teritorijalne posjede na južnom Jadranu. Tu su se ukrštali interesi ondašnjih velesila europskih kontinenta - Austrije, Francuske, Engleske, Rusije i Turske.
I radilo se o tome koja će prije zaposjesti Dubrovnik i područja južnog Jadrana. Sva pokušana diplomacija Dubrovačke Republike u konstelaciji takvih sukoba i osvajačkih planova nije mogla pomoći. I suton je bio neminovan. Nakon kratkotrajne Francuske okupacije, pokušaj obnove Dubrovačke Republike na Bečkom kongresu 1815. godine nije uspio, jer je Austrija željela ostvariti svoje velike pretenzije na jadransku obalu, kojih se domogla propašću Mletaka i Dubrovnika.
Pod Austrijskom okupacijom, koja je trajala cijelo stoljeće, sve do sloma Austro - Ugarske države svršetkom Prvog svijetskog rata, 1918. godine, Dubrovnik nije igrao nikakvu značajnu ni političku, niti privrednu ulogu, već je, naprotiv, i gospodarstveno i kulturno stagnirao i propadao.

"Non bene pro toto libertas venditur auro" - "Sloboda se ne prodaje za sve blago svijeta", uklesano je već u davnim vremenima Dubrovačke Republike u tvrdom kamenu nad vratima Lovrijenca, neosvojive dubrovačke tvrđave.
Uklesano je za viječnu poruku i viječnu pouku svim njezinim građanima i podanicima onih pradavnih vremena, ali i svim kasnijim generacijama, sve do naših današnjih.
U listopadu 1991. godine sručila se svipera, mržnjom nabijena, zavišću pomućena, a pohlepom i grabežom raspaljena, sveuništavajuća barbarska agresija Srba i Crnogoraca na naše mirne, skladne, uljudne i cijelom svijetu širom otvorene sa srdačnom dobrodošlicom uvijek gostoljubive ljude i krajeve. Nitko nije očekivao da će se takvi zločini dogoditi, da će se srpsko - crnogorski barbari usuditi napasti sa svim suvremenim naoružanjem ovaj miroljubivi, nenaoružani i svima prijatelski Grad - Dubrovnik, ponos hrvatske i svijetske kulturne baštine da će napasti, opustošiti, a velikim djelom i uništiti njegova raskošnim prirodnim ljepotama obdarena i ljudskom radom do vrhunskog sklada oplemenjena područja.
U ovoj posljednjoj, najsvirepijoj navali na opstanak Dubrovnika , neprijatelj je imao cilj totalno uništiti Grad, ali u tome nije uspio. Nije uspio slomiti moral i hrabrost, prkos i ljubav njegovih malobrojnih branitelja - heroja koji su se svojom hrabrošću uspjevali odhrvati nadmoćnom napadaču, i spriječiti, u nemogućim uvijetima, njegov prodor u Grad. Svojom smionošću, dovitljivošću i hrabrošću branitelji Srđa, iznad Grada ušli su u živu Dubrovačku legendu.
U živu legendu ušao je i čitav Grad sa svojim pukom i mnogobrojnim tisućama prognanika iz svojih spaljenih krajeva, izdržavši potpuno vojno okruženje neprijatelja sa svih strana: s mora, s kopna, iz zraka. Nenaoružani Grad suprostavio se toj bahatoj, nadmoćnoj sili nadljudskom snagom svojih malobrojnih branitelja i ogromnom snagom svoga samopouzdanja, svoga slobodarskog duha i svoje nepokolebljive vjere u pobjedu svoje pravde i svoja prava da brani svoju slobodu i svoju rodnu grudu, pa i uz najveću cijenu ljudskih života.
U jednom danu užasa 6. prosinca 1991. godine, na dan Sv. Nikole, dok se u lažno obećanom primirju od strane neprijatelja povjerovalo da bi se moglo održati prigodno darivanje zaplašene dubrovačke djece u Atriju Sponze i pripremali se darovi - zamračilio se nebo nad Dubrovnikom; osula se kiša granata, srušen je veliki zavjetni križ na Srđu i napadnuta tvrđava. U tom trenutku stizale su zastrašujuće prijetnje i poruke Gradu, ultimatum da se preda, da silna armada kreće prema gradskim bedemima, a tenkovi samo što nisu pred njegovim vratima. U tim su trenucima obje luke - i gruška i stara gradska luka, gorjele s plutajućim buktinjama zapaljenih brodova, tornjevi su se, crkve, samostani i palače, kuće i krovovi, ulice i sami bedemi potresali od neprekidnog granatiranja, a nad Gradom se nadvijali gusti oblaci dima od desetak zapaljenih palača. Napadač se nije uspio ni približiti gradskim vratima. Grad se obranio. Mnogi dični sinovi, mnogi u cvijetu mladosti, ukopali su svoje živote na prilazima Gradu, za viječnu stražu nad njegovom Slobodom.

Preuzeto sa web stranice TZ dubrovačko-neretvanske županije - www.visitdubrovnik.hr