Đir do Albanije isplaniran je i organiziran na forumu. Zanimljivo je da do grada Skadra (Shkoder) ima manje kilometara nego do Splita, a nitko od nas nikada nije ni pomišljao tamo otići. Krenuli smo iz čiste radoznalosti, a vratili se oduševljeni i puni dojmova.

Odmah na granici dočekao nas je Gasho koji nam je bio vođa puta i koji je već prije provjerio cijelu rutu kojom ćemo se kretati. Put nas je vodio kroz crnogorsko primorje i prvi put stajemo u Sv.Stefanu na piće i kratko fotografiranje. Nakon toga idemo do Bara gdje nas Gasho časti ručkom u svojoj pizzeriji. Mali predah uz neizbježni Nik i negdje oko 13,30 sati krećemo prema Ulcinju pa onda do graničnog prijelaza Sukobin gdje izlazimo iz Crne gore i nakon dvadesetak metara dolazimo na albanski granični prijelaz Muriqan. Tu popunjavamo par formulara i plaćamo ulaznu vizu 10 Eu. Upozoravaju nas da sve to čuvamo jer će nam trebati na izlasku. Sporazumijevamo se onako više rukama i malo uz pomoć talijanskog. Krećemo prema svega 13 km udaljenom Skadru i iznenađeni smo finom, zavojitom cestom, gotovo bez prometa. Jedino se moramo odmah naviknuti da osim vozila u Albaniji cestu koriste razne domaće životinje pa opreza nikad dosta. Na samom ulasku u grad drveni most koji nas je oduševio jer se na njemu ne mogu mimoići dva auta, a to je jedini pristup gradu za zapadne strane.

Ulazimo u grad širokom, prašnjavom cestom, bez ikakve signalizacije i tek nakon par kružnih tokova shvatili smo da su u biti sva raskrižja napravljena kao kružni tokovi i da im nikakva signalizacija i ne treba. Skoro na svakom takvom kružnom toku u blizini stoji policajac, koji i nema baš nekog posla jer je promet vrlo rijedak, a taj dojam još pojačavaju izuzetno široke ulice u koje bi se lagano moglo smjestiti šest traka naše ceste. Promet se očigledno odvija po dogovoru, a dogodilo nam se da smo ulaskom u kružni tok tamo zatekli konja koji baš i nije dao naslutiti u kojem će pravcu krenuti pa smo oprezno prošli pokraj njega. Bez obzira što tim cijelim raskrižjem dominira ogromna reklama Vodafone, ona se nikako ne uklapa u okolinu i nama je izgledala smiješno pogotovo nakon bliskog susreta sa konjem. Vručina je bila nepodnošljiva i ubrzo stajemo u restoran "Mondial" da bi se malo rashladili. Na naše veliko iznanađenje i žalost u ponudi nema domaće pive (ne znamo i postoji li takva), ali zato nam ljubazni konobar iz obližnje prodavaonice donosi nekoliko boca Skenderbega koje kao jedini suvenir nosimo doma. Prepričavamo prve dojmove i svi su oduševljeni viđenim. Nekome sve izgleda kao Afganistan, nekome kao Irak ili Maroko, uglavnom nešto što smo mogli vidjeti samo na TV-u. Totalno smo u nevjerici da se sve to nalazi na manje od 200 km od Dubrovnika. Moramo priznati da nismo ništa znali o Skadru prije ovog puta i možda je tako i bolje i cijeli doživljaj je puno jači. Nakon stanke ponovo malo vozimo po gradu, iza nas se praši kao da i nema asfalta. Ne treba ni napominjati koju smo pažnju lokalnog stanovništva privukli, svi su se okretali za motorima, pozdravljali i gledali za nama. Krećemo se prema izlazu iz grada i onom legendarnom drvenom mostu. Što se dalje odmičemo od centra to su kuće sve trošnije i manje, na kraju gotovo polu ruševine. Prije samog mosta sa lijeve strane nalazi se brdo na kojem je poznata Skadarska tvrđava "Rozafa" izgrađena u 4. st. prije Krista, a koja dominira cijelim krajem. Inače grad Skhoder nastao je oko te tvrđave prije skoro 2400 godina. U 3. st. prije Krista grad proživljava najslavniji period. Postao glavni grad Ilirske kraljevine pod vladavinom kralja Genta i kasnije njegove udovice Teute koja je poražena od Rimljana u tri Ilirsko-rimska rata. Zbog svog strateškog trgovačkog položaja bio je okupiran od Venecije, a zadržao je svoje trgovačko značenje i kroz doba Otomanskog carstva. Jedno vrijeme imao je najveću balkansku tržnicu sa 3500 trgovina, a ujedno i jednu od najvećih u Europi. Nažalost, tržnica kao i većina kulturnih spomenika uništeni su tijekom komunističkog režima u Albaniji.

Vraćamo se preko mosta do granice gdje opet plaćamo, ali ovaj put 2 Eu za izlazak. Doznajemo da će se od 01.srpnja ukinuti naplata vize i tim više predlažemo svim motoristima/avanturistima da posjete ove krajeve. Jedno je sigurno, nećete ostati ravnodušni, a sve se može obaviti u jednom danu. Penjemo se iznad Skadarskog jezera i vozimo 50-ak km uz jezero prema Podgorici. Cesta je loša, uska i zavojita i to nam je bio najteži dio puta. Kod Virpazara izlazimo na odličnu cestu i vozimo prema Podgorici i onda lijevo prema Cetinju gdje u blizini stajemo na večeru u restoran "Konak". Nakon pršuta, sira iz ulja i janjetine ispod sača još malo odmaramo i krećemo dalje prema Budvi gdje se opraštamo s Gashom i idemo nazad na trajekt preko Boko-kotorskog zaljeva i natrag u Grad gdje stižemo oko 23 sata.

Na cijelom putu nismo imali nikakvih problema, svi su bili izuzetno ljubazni i susretljivi prema nama. U vožnji su od forumaša sudjelovali Helga, Doktor, Gasho, Matko, Aurellie, Vučko i Dado.