Vožnja, text i fotke: Marija i Matija Stojanović

Još prije 2 godine, nakon Grčke, Albanije i cesti južne Europe, htjeli smo otići za Španjolsku. Ali, kako je već poznato moto-putnicima, stvari se često poslože onako kako niste očekivali, pa se i prilike za duge vožnje dogode sporadično, i onda kad ih najmanje očekujete. Hajmo sumirati pa reći da je ovo ljeto 2007 bilo jedno od onih koje se mogu iskoristiti za odvoziti 6000-7000km u komadu i doživjeti zemlje, ceste, kulturu i ljude udaljenih destinacija, i to u pravom smislu te riječi. Prvi planovi vodili su nas i u Portugal, ali na kraju se sve nekako svede na trenutak odvojenog vremena koje ste uspjeli isprogramirati i u njega ukomponirati kilometre koji Vas toliko vuču i čekaju tamo negdje 'malo dalje'. Tako su i pripreme za vožnju Španjolskom, servisi, kompletiranje opreme, financijske analize (op.a.), i prikupljanje utisaka lokacija sa weba počeli jos mjesec-dva prije planiranog trenutka 'starta' i definicije 'krenuli smo'. Tijekom putovanja uvijek mi se pokazalo da su prvi dani provedni na cesti najteži, i da jednina i potencijalna nervoza i apatija putovanja se javljaju baš u tim trenutcima, pa je tako i izbor rute za početak odlaska 'tamo daleko' i sam jako bitan. Zasto to kažem? Pa zato jer su percepcije zemalja kroz koje ćete proći različite od čovjeka do čovjeka; a osobno nisam ljubitelj pretjeranog kruženja skupom Francuskom i jurnjave talijanskim autocestama, te probijanja kroz zaglušujuće buke istih. No sudbinu je svakako odmah bolje prihvatiti i početi tražiti bar male usputne solucije za izbjeći neželjene zavrzlame, odnsno potencijalnu iskru onog što vas može iznervirati. Tako nas je i plan za doseći španjolsku granicu odveo Italijom preko Milana, Torina; dalje preko Sestriera u Alpe i Briancon – dolinom Gapa i Avignona; da bar malo izbjegnemo otovorene autoceste Azurne obale i besmisao dosade u prvih 1600km. Daljnja definirana ruta 'zemljom koride' odvest će nas tradicijom i Unesco zaštićenim gradovima kulture; te spaljenom i žutom zemljom sa slika velikih umjetnika Dalia, Goye, i El Greca. Svakako da cemo doživjeti i beton turističkih španjolskih gradova i masovni turizam. Osnovni plan je voziti svaki dan do sredine popodneva; a kasnije se posvetiti uživanju i razgledavanju destinacije u koju smo stigli.

Dan prvi, narvno, sviće onakav na kakav smo navikli prilikom odlaska na sva naša putovanja – kiša, nevrijeme, vjetar, kolone vozila već na slovensko-hrvatskoj granici; sve je u tonu usuda koji nam se neprestalno dogadja pri svim polascima; pa situaciju već odavno prihvaćamo da jednostavno moramo krenuti i voziti, bar za početak, mokri do kože. Cijela Slovenija protekla je u znaku nesmanjenog pljuska, i kolona smjene turista u svim smjerovima; zamagljenih vizira, pojačanog kamionskog prometa i naglih trzaja već izluđenih stranih vozača; koji su na taj način i mene poprilično izludili, a pogotovo zbog potpuno smanjene vidljivosti. Ista slika prati nas skroz preko Goričana i pilikom ulaska u Italiju.

Na autocesti prema Veneciji stajemo na jednom od brojnih auto-grillova na kavu i sandwich; a pošto se vrijeme sad već malo rasčistilo, skidamo i kišnjake. Ostatak dana protekao je u onom što nismo željeli, il smo se bar nadali izbjeći – besmislenom probijanju kroz nepregledne gužve talijanskih autocesti, i desetke kilometara duge kolone pred naplatnim kućicama. Svakako da smo vozili i zaustavnom trakom, i kroz sredinu, i lijevo i desno; no zadatak provlačenja pola tone pri u tim trenutcima brzinama i od 30km/h nije bio nimalo lak. Prometno osvježenje; nakon Venezie, Padove i Milana; donosi 'nemoguće' prazan dio autoceste prema Torinu, i dalje dolinom Suse, a prije samog penjanja na veće nadmorske visine prema Francuskoj i cilju prvog dana – Brianconu. Tada smo već upalili i GPS jer je noć već lagano padala, pa smo koristili pogodnosti satelitske navigacije u tim, moram priznati, pomalo bezveze prometno označenim predjelima 'renomiranih' EU zemalja. Nakon 980km prvog dana umorni se rušimo u jednom od hotela, te nakon komentiranja karte za sutradan odlazimo na zasluženi počinak. Za mene je najteži dio puta već završio (op.a.).

Sljedeći, drugi dan, osvanuo je sunčan i izrazito hladan; naravno – zbog veće nadmorske visine u tom dijelu jugoistočne Francuske. Današnji plan je ući u Španjolsku, do Figueresa. Slijedimo već unaprijed definiranu rutu prema Gapu i Avignonu. Nakon kave, nekih 100km od Briancona; nastavljamo vožnju i uživanje u Burgundijskim selima i praznini koja nam nakom Italije svakako godi. Tipična Francuska, karakteristična bar za ovaj njen dio – doline dugih vinograda, osamljenih seoskih domaćinstava i klasičnih oldtimera.

Jedan kuriozitet ove regije, a pogotovo Avignona, jest taj da je kontinuirano naseljena jos od predhistorijskog doba; a i sam grad je nekako uvijek tijekom prošlosti i bio raskršće civilizacija. Nije ni čudo da se Papa Clement V još 1309, prilikom izbivanja iz Rima zbog nesigurnosti, skrasio – baš ovdje. Vladavina katoličke crkve, nastavila se tada iz Avginona i potrajala je punih sto godina, a u tom se periodu izmjenilo 9 papa. Nakon tog vremena, sjedište crkve se ponovno vraća u Rim.U Avignon smo stigli oko 13h, i nakon laganog i kratkog pretresanja gradskih ulica, ručka, i razgledanja Papine katedrale koja je kulturološki rankirana na istom nivou kao i Egipatske piramide, krećemo prema Nimesu; te dalje prema Francusko – Španjolskoj granici.
  

 
Popodne, ispred Perpignana, opet počinje kiša, pa navlačimo i kišnjake; i uključujemo se na autoput potpuno zakrčen tranzitnim prometom. Nakon 600km drugog dana i lutanja Francuskim jugom dolazimo na Španjolsku granicu. Čudno je kako uvijek doživim svojevrsnu katarzu kada dodjem u regiju koju nekako definirim pozitivno, bar po svom osobnom shvaćanju - prilagođenu mojim pogledima i načnu razmišljanja – Catalonia – iako je nikada nisam ni vidio prije. Valjda je bitan miris (op.a.) ili svojevrsna percepcija samog okruzenja, ili trenuak, ili – kako je to jednom kolega motorist rekao – 'idem tamo gdje mi ljudi ne izgledaju čudno, već fino'. Dolazimo u Figueres; grad koji je smješten 50-tak kilometara od granice, na staroj cesti prema Barceloni. Kružimo gradom i tražimo smještaj. Nalazimo odličnan mali hostel Galicia, uzimamo sobu, i posvećujemo se tapasima – zasluženo.

 
Inače, Figueres je rodni grad Salvadora Dalia, jedne od najkontroverznijih ličnosti u svijetu slikarstva i umjetnosti 20-tog stoljeća; i mog osobnog favorita iskrivljenog svijeta likova koje prikazuje. Dali je čovjek koji je cijeli svoj život posvetio Španjolskoj i već je za života postao jako slavan i imućan; što zbog netipično vizionarskih slika i dijela; što zbog genijalnosti kojom je smišljao nove patente - te na taj način u vizulni prikaz svojih uradaka unosio sasvim novu dimenziju. Uglavnom, jedan od onih ljudi koji su za života punili naslovnice Time magazina, i vjerujem jako poznat svima po svojim slikama: 'vrijeme', 'halucinirajući matador', te odredjenim uratcima koji su još početkom 1930tih nagoviještavali Španjolski građanski rat.   

Treći dan ujutro lutamo maglovitim  i oblačnim Figueresom, posjećujemo Dalijev muzej u kojem je znameniti umjetnik i pokopan sa svojom ženom; i zapravo shvaćamo kako je grad zaista malo 'skup'. Pretjerano skup??! Da, u omjeru na hrvatske standarde cijena kolača, kave, hrane općenito, i malih 'besmislenih' stvari koje su kod nas u Hrvatskoj svakodnevica. Ali cijene koje su bitne u trenucima putovanja ovdje su sasvim prihvatljive. Pitam se, gdje bih kod nas u jeku sezone uspio naći noćenje ispod 35Eur, a da je pri tom kvalitetom potpuno prihvatljivo i ljudima koje drže do puno većeg standarda..

Nakon jutarnjeg uživanja po ulicama ovog pomalo usnulog, al znamenitog grada, u srcu Catalonie krećemo preko Barcelone prema Valenciji. Uz ovaj dio lokalne ceste, susrećemo i podosta 'prijateljica noći', koje sjede na osmljenim mjestima oskudno i prepoznatljivo odjevene, te nude svoje usluge i usred dana – valjda da se putnici 'ugodno' odmore (op.a.). S obzirom da je već skoro 11h ujutro, s obzirom da smo već osjetili 'betoniziranu' obalu i gužve koje smo pokušali voziti sporednim cestama preko Girone i Blanesa; i s obzirom na okvirnu cifru od 500km za dan treći; donsimo odluku o ponovnom hvatanju tranzicijskih gužvi po 'Autopistas de Espagna'; te se jednostavno sjuriti u neki od kampova pokrajine Castellon i okupati se na kilometarskim plažama oko znamenite srednjovjekovne utvrde Peniscole. U Barceloni krivo skrećemo i gubimo se u nemoguće vrućim gradskim ulicama; no srećom nailazimo na kulturnog momka kojeg slijedimo dok vozi ispred nas, i usmjerava nas prema obalnoj zaobilaznici. Dalje je bilo lako.

U Peniscoli smo bili već oko 16h popodne; te pronašli dobar kamp; ne baš tako uredan i čist kao neki na koje smo navikli prije, ali za jednu noć  - sasvim ok; a i cijena je 'kamperska'. Inače, osim poluotočne Peniscole, i ovo je prilično betonizirani kraj španjolske obale; jedan od onih dijelova koje su svesrdno pomagali njemački investitori još 1970-tih; te dio koji je jos uvijek u masovnoj izgradnji. Obalna Castellon regija i dalje najbolje koristi ono čega ima najviše – a to je duga i niska mediteranska obala. Uz kilometarsku pješčanu plažu načičkani su hoteli, restorani, diskoteke – sve je podređeno masovnoj zabavi i milionskim brojevima turista koji u ljetnim mjesecima zatrpavaju navedenu pokrajinu. Ugostiteljska konkurencija je velika; a ispred objekata su 'ubacivači', koji se itekako bore za svakog pojedinog gosta. Uglavnom, ništa slično našem Jadranu i nešto što naši otoci i obalni gradovi nikada ni ne bih trebali postati; pogotovo Dubrovnik – koji je u jednom trenutku 90-tih i stremio riječi 'masovni'.
  

Vjerujem da zbog konstitucije same obale, brutto nacionalnog dohotka i/ili broju i obimu stranih posjetitelja; te i samom shvaćanju turizma, nikada ni nećemo imati priliku razviti masovnost ovakvih razmjera. Moje subjektivno razmišljanje je – i bolje za nas – jer je devastacija okoliša prevelika, a i takav se turizam itekako odražava na čistoću i ugodnost grada u kojem boravite; da ne spominjem što bi takav broj stranih gostiju napravio našem kulturnom nasljeđu i spomenicima. Iskreno; mislim da se nije ni primjereno usporedjivati sa španjolskim turizmom, jer Španjolska broji oko 43.000.000 stanovnika; a ljeti se taj broj podigne i na 70.000.000. Zbog ovako velikih brojeva, raste i broj prometnih nesreća; a suma nas je zapanjila – preko 5000 mrtvih 2006.-te. Doba opasnog življenja; pogotovo na tranzitnim autocestama uz obalu. Nakon kupanja u mediteranu, večere i par piva, povlačimo se u kamp na odmor.

Četvrti dan je zapravo početak krstarenja unutrašnošću zemlje, našeg pravog cilja, i obilaska gradova velikog kulturnog naslijeđa sa popisa Unesco-a. Pa tako ujutro, nakon spremanja kamperske opreme krećemo dublje u unutrašnjost. Pokrajina Castellon, čiji nas je obalni turizam malo šokirao, odjednom postaje potpuno drugačija, i to svega 50km sjevernije. Nestaje betona, a zemlja se polako pretvara u španjolsku sa razglednica – zemlju obojanu žutim nizinama i šibanu vjetrom; zemlju goleti i kamena sa slika znamenitih majstora kista. Današnji cilj je udaljen cca. 400km; Cuenca – španjolski grad kulture. Nakon užine u lokalnoj gostioni u selu Albocacer, nastavljamo voziti  obroncima planina Sierre del Rayo i Penarroya-e; te krstariti uskim i zavojitim lokalnim cestama preko Villafrancae i Allepuza, dalje za Teruel.

Nacionalistički Frankov kraj, bar što se tiče pripadnosti političkoj struji one burne španjolske iz 1930-tih i doba građanskog rata. Ipak; Teruel, u koji dolazimo oko 12h, je u doba tih revolucionarnih zbivanja bio zapravo jedino ušporište 'republike' u ovom kraju, pa je tad, a prije nego je pripojen Frankovim nacionalistima, bio skoro potpuno uništen u jednom od prvih testnih napada, i tadašnjih Frankovih saveznika, njemačkih JU-87 (štuka) – u dobu poznate 'bitke za Teruel'. Sa pričom o testiranju Štuka, susrest ćemo se ponovno tjedan dana kasnije u sasvim drugačijem dijelu 'zemlje koride'.

Nakon ručka i kave vozimo dalje prema prostranim pejzažima pokrajine Castille la Mancha-e, i dalje prema Cuneci – gradu bogatog monumentalnog naslijeđa; izniklog na klisurama. Inače, cijela duljina ceste na potezu dalje od Teruela prema Cuenci je odlična; jer prolazi abrazivnim kanjonima, poljima suncokreta, stjenovitim usjecima, i nizinama; a u ovim ljetnim mjesecima je i potpuno prazna – naime, sva koncentracija prometa usmjerena je prema obalnim područjima. Jedino s čim smo se u ovom dijelu španjolske borili bili su na trenutak nagli udari vjetra i temperature koje su se penjale i do 40 stupnjeva.

U Cuencu stižemo oko 16h, te se smještamo u samom centru grada - podno znamenite kulturne jezgre – u sasvim ugodnom i cjenovno prihvatljivom hotelu s garažom za našeg ljubimca. Nakon tuširanja krećemo u obilazak grada koji je sa svojih 140 crkvenih zdanja, i poznatim visećim kućama 'casas golgadas' iz 15st., jedan od impozantnijig primjera španjolske kulturne baštine. To je grad u kojem su se u prošlosti, kao i u većem dijelu 'zemlje koride', ispreplele Maurska i katolička kultura; a haustori odzvanjaju glazbom uličnih zabavljača. Najpoznatije zdanje ovog grada je svakako katedrala 'Nuestra Señora de Gracia', u koju je utkano i isprepleteno više građevisnkih smjerova. Cuenca, je zapravo ime nastalo iz imena Kunka – naziva stare maurske utvrde na čijim je ruševinama i sagrađena današnja stara gradska jezgra, u koju je i utkan kasniji španjolski katolicizam.

Večeramo u restoranu u centru, gdje imamo prioritetni servis (op.a.), s obzirom da je vlasnik i konobar momak sa suprotne strane Jadrana iz Barija – pa se jako razveselio kad je, kako je on to rekao, sreo skoro pa – zemljake. Uvijek je u ovim udaljenim destinacijama dobro stisnuti ruku i nasmijati se sa ljudima sličnog i uvijek jedinstvenog mediteranskog karaktera – pa bili oni Hrvati ili Talijani. Cuenca je u noći, osim što je jeftinija nego naše dosadašnje lokacije, toliko zanimljiva i obojana mladim ljudima, da smo skoro zaboravili naš vojnički režim cestovnog funkcioniranja i ponašanja koje nas očekuje sljedećih dana. Temperament i ugodna atmosfera lako ponesu čovjeka, pa smo već dobrano nakon pola noći čak i zaboravili ime hotela u kojem smo odsjeli – sva sreća da smo na njega, pošteno se ljuljajući ponoćnim ulicama, nabasali sasvim slučajno.

Sutradan; peti dan putovnja, smo isplanirali tako da sad već nakon 2500km, vozimo što kraće. Toledo – grad mačeva i kraljeva; naša današnja destinacija, smjestio se 'samo' 250km zapadnije od ulica Cuence. Ujutro, nakon doručka, krećemo malo kasnije nego prijašnjih dana. Zanimljivo je da je jutro u ovom dijelu Španjolske, i u ljetnim mjesecima, jako hladno – pogodno čak i za duge rukave – iako je sredina kolovoza. Castilla la Mancha puna je iznenađenja. Planiranih 250km se kasnije pretvorilo u 300km, jer smo zbog jutarnjeg mamurluka skrenuli u sasvim krivom smjeru. Nakon ispravljanja rute, prolazimo kroz industrijske zone Tarancona i Ocane, i lagano ubrzavamo žutim ravnicama opustošenim vjetrom i suncem prema Toledu. Nepregledne prerije! Sad je već 'opet' poprilično vruće! Glad – žeđ – zmije – žeđ – glad!

Oko 13h dolazimo u Toledo, grad na uzvisini, i penjemo se gradskim ulicama u sami centar grada. Ulice su jako strme, a na njima nije asfalt, nego skliski kameni blokovi. Žena ispred mene u autu odjednom naglo staje – iz samo njoj poznatih razloga. Stišćem kočnicu, no motor jednostavno nastavlja kliziti prema natrag – i uopće ga nisam u prilici zaustaviti – kotači su blokirani ali podloga jednostavno ne drži – zadnja guma proklizava čak i prilikom pokušaja kretanja uzbrdo; jako se umaram – i fizički i psihički! Vrućina je prevelika; uopće ne možemo držati kacige na glavi. Marija se skida s motora. Sva sreća da je čovjek iza mene shvatio što se događa pa je već lagano krenuo unatrag; a ja sam se nekako uspio spustiti na omanji ravni dio da bih mogao uhvatiti zalet. Širina jednosmjernih ulica je na nekim djelovima manja od 2m. Čudan je Toledo! Nakon manje neugodnosti prilikom dolaska, u centru pronalazimo odličan smještaj u hostelu maurskog interijera za 40E; tuširamo se i odlazimo lutati ulicama grada, i da – na ručak i tekućinu!

Toledo zovu gradom tri religije; jer su u njemu stoljećima zajedno živjeli Katolici, Muslimani i Židovi. Toledo je jednom riječju – muzej na otovorenom; u prošlosti sjedište kraljeva i vitezova; i glavni grad Castille – grad na popisu svjetski zaštićenih lokaliteta kulture. Nastao je od Toletuma – tj. omanje rimske utvrde iznad rijeke Tagus još 190 godine prije Krista. U 6.-om stoljeću naše ere bio je glavni grad tadašnje Hispanie. Današnji Toledo, njegove ulice, spomenike i kulturu kojom odzvanja, je nemoguće opisati u par riječi – potrebno ga je doživijeti. Grad je to koji je oduvijek živ – kao Atena, Avignon, Dubrovnik, Rim. I dan danas okolo šetaju kulture i ljudi cijelog svijeta; odjeveni u svoje narodne i ine nošnje; a tu smo i mi – hrvatski motociklisti.

Na unutrašnjim zidovima katedrala i crkvi su orginalni slikovni uratci i najslavnije slike El Greca – koje se zbog svoje vrijednosti ne smiju čak ni fotografirati; a i pod stalnim su nadzorom naoružanih policajaca i zaštitara. Ono što me uvijek zapanjuje je činjenica koliko mi nekada u hrvatskoj znamo malo cijeniti naše kulturno naslijeđe, ili bar iz njega nismo u prilici prodavati priču kojom bi mogli generirati isti novčani promet kao i neki španjolski gradovi u unutrašnjosti – a da pri tom ne spominjemo riječi: 'masovni', 'devastacija', 'zabranjeno', 'nedorečeno'. A ne bih se baš složio da imamo manjak sadržaja i malu povijest kojom se možemo dičiti; dapače. Nakon iscrpljujućeg lutanja gradom, umorni još od protekle noći u Cuenci, rano se povlačimo na počinak – u isčekivanju sutrašnjeg dana jurnave zemljom Cervantesa i Don Quiote-a.

Cilj šestog dana zapravo je grad Cordoba, koji se smjestio duboko u autonomnoj pokrajini Andaluziji; oko 430km jugozapadnije od Toleda – a sporednim cestama kojima planiramo voziti. Inače, u rimsko doba, Cordoba je bila glavni grad provincije 'Hispanie Ulterior', centar znanja i mudrosti; i rodno mjesto Senece – dobar izbor i lokacija za posjetiti na našem putu. Takodjer, Cordoba je još jedan od gradova sa znamenite 'Unesco Heritage' liste – pogotovo zbog svoje čuvene srednjovjekovne katedrale, maurskih ulica, i mosta Juliusa Caesara – koji je i danas tamo. I tako, nakon dobrog odmora u Toledu, te kave i doručka na jednoj od obližnjih Repsol benziskih postaja, sporednim cestama krećemo prema obroncima Sierra Morene, i današnjem odredištu. Sa izbora lokacija koje želimo vidjeti, osim Cordobe, svakako su i poznate vjetrenjače u Consuegru – Cervantesov kraj, i predio koji ga je inspirirao da napiše Don Quiote-a; u svojoj uzaludnoj i beskrajnoj viteškoj borbi s nepravdom.

Consuegro se smjesto samo stotinjak kilometara ispod Toleda; pa tako, već jako rano uživamo na toj – što se svjetske književnosti tiče – znamenitoj lokaciji. Od lokalnog ugostitelja saznajemo kako je ovaj kraj, osim Don Quitoe-a, poznat i kao jedan od vodećih u uzgoju španjolskih borbenih bikova – za potrebe koride; i kako i sam Consuegro ima svoju znamenitu 'narodnu' arenu – koja je, na našu žalost, ovo jutro bila zatvorena. Nakon borbe s vjetrenjačama, vozimo dalje prema Ciudad Realu i Puertollanu – koji je 'sporedna' cestovna veza dalje na Cordobu. Žuta polja nižu se sastrana; bikovi pasu poljanama, i opet je jako vruće – prevruće.

Kasniji prelaz iz Castille La Mancha u Andaluziju i prijevoji na ulazu u tu najjznamenitiju i najjužniju španjolsku pokrajinu podjetili su me na našu Liku; mada su ceste puno brže i šire, čiste, slabog prometa – a tranzitnih benzinskih pumpi baš i nema, ili su zatvorene, stotinama kilometara – sva sreća da imamo naviku ujutro natankati motor do vrha, bez obzira koliko goriva ima u rezervoaru. Nakon Puertollana i Cardene, kraćeg odmora, i sandwicha, nastavljamo dalje prema Cordobi. Temperature su se sada već popele iznad 40 stupnjeva, i iako je samo cca. 400km za nama, već lagano osjećamo umor.

Andaluzijske vrućine i sparan zrak; u kombinaciji sa, na trenutke, olujnim vjetrom; su teški cestovni uvijeti – mada je priroda predivna – jedan od najljepših krajeva kroz koje smo ikada vozili. Oko 15h dolazimo u znamenitu Cordobu, i nakon kraćeg kruženja ulicama približavamo se centru – gdje bez problema pronalazimo hotel s garažom po našoj mjeri. Inače – uvijek gledamo table hotela sa dvije ili tri zvjezdice; a velika prednost španjolske je ta da su svi navedeni gradovi puni 'normalnog' smještaja – naravno, po izboru; i usluge koja je zaista, uvijek na nivou. Centar grada; u kojem je smještena čuvena katedrala i ostaci antičkog rima, maurske ulice, tradicija stare Hispanie, i znamenitosti srednjeg vijeka; udaljen je svega par sto metara od našeg hotela – pa nakon olakšavanja od užarenog goretexa i tuširanja, pješice odlazimo posjetiti kulturnu jezgru. Rano je popodne, i za danas je cesta iza nas; sljedi opuštanje! Cordoba je odlična - kao i svi gradovi čija imena nose Seat automobili (op.a. – citat: 'Dr. Chala').

Poznata 'Mezquita de Cordoba', sa svojih skoro 1000 unutarnjih stupova, isprepliće više vremenskih razdoblja i kultura. U orginalu, 785g n.e. njenu gradnju, tj. gradnju prvotnog hrama, naredio je muslimanski emir Abderrahman I, a na ruševinama stare vizigotske crkve svetog Vincenta. Tek 1523, u doba kršćanskih osvajanja, hram je preoblikovan u katedralu i dorađen iznutra. Interesantno je to da kasnija katolička nadogradnja nije narušila ni strukture muslimanske vjere ni njena zdanja, ni samu strukturu građevine, pa je cijela 'mezquita' ostala zapravo simbol više vjera u jednom prikazu.

Nakon katedrale, posjetili smo i Caezarov most; i nastavili lutati ulicama užeg centra ovog znamenitog grada, sve do kasno navečer; kada smo se povukli u naše hotelske odaje – sjećajući se prohujalnog dana punog 'kulture', i 'vjere' u nastavak naše moto jurnjave.

Sljedeće jutro, na putu za Stenil i Rondu, donijelo je dan sa najvećim vjetrom na cesti koji smo ikada doživjeli. Andaluzijski vjetar!!!

Nastavak slijedi ...

Vožnja, text i fotke: Marija i Matija Stojanović

Komentari (0)